Za one koji vole "modernu tradiciju" ( poput mene ) , ime Toma Stopparda zasigurno nije nepoznanica. Jednu od njegovih najnovijih drama gledao sam prije nekoliko godina na Broadway-u, te sam napisao kratak osvrt na istu za potrebe jedne dramoteke. Planirao sam tu dramu, "The Invention of Love", prevesti na hrvatski ali kako je ogromna na kraju sam odustao dok netko bude toliko pametan da mi za prijevod plati. U svakom slučaju, enjoy!
TOM STOPPARD: "Izum ljubavi" ( ili kako mi je druga opcija bila za prijevod "Izumljevanje ljubavi" )
Jedan od posljednjih tekstova Toma Stopparda neka je vrsta odmora od njegove standardne potrage za novim i originalnim dramaturškim pristupima. Iako ponekad optuživan za hiper-intelektualnost ( što već to tužiteljima značilo ), Stoppard je uvijek pažljivo pisao na rubu novog i starog, birajući teme i postupke s kojima se bavio. Njegov «Izum ljubavi» zadržava duhovitost i vještinu njegovog teksta «Guildenstern i Rosenkrantz su mrtvi» ali više je emotivan i atmosferski obojan tako da pomalo podsjeća na «Arkadiju». U bilo kojem slučaju, radi se o vrlo lijepoj i sjetnoj priči koja elaborira temu Viktorijanskog mentaliteta i njegovog sukoba s novim vremenom koje dolazi u osobama poput Oscara Wildea i Elliota Housmana.
I upravo potonji, Elliot Housman, glavni je lik ove priče. Pojavivši se u tamnom, mračnom prostoru, on odjednom shvaća da se nalazi na rijeci Stiks. Mrtav je i odlazi u Had, te dok prelazi rijeku razmišlja o svojem životu. Ne samo da Housman želi dotaći svoj život i spoznati samog sebe- brine ga i strah od Božje kazne jer je čitavog života bio homoseksualac. Iskusan i stari pjesnik prisjeća se svojih prvih književnih pokušaja na studiju, prezira od ljudi, proglašavanja homoseksualnosti nezakonitim od strane parlamenta, suprotstavljanja akademskim krugovima. Pun Wildeovskog humora i cinizma kako prema svemu što mu se dešavalo, tako i prema sebi samome, Housman u jednoj krajnje zanimljivoj sceni čak razgovara sa samim sobom. «Stari i mrtvi Housman» sjedne za klupu pored «mladog studenta Housmana» te zajedno shvate da u prijevodu jedne pjesme zarez stoji već tisućama godina na krivom mjestu, te da se radi tog zareza mijenja čitava poanta pjesme. Kako pjesma zapravo postaje svojevrsni «izum ljubavi», Housman shvaća da je i njegov život zapravo sličan pjesmi- te da je došlo vrijeme da se ponovo «bori za ljubav», makar ona bila homoseksualna.
Iako je veliki utjecaj homoseksualnosti na lik Housmana, ova drama ni u kojem slučaju nije homoseksualna reklama. Stoppardovi postupci zapravo daju određenu dozu mističnosti takvoj ljubavi, smatrajući je radikalnim ali prihvatljivim izražajem slobode i ljubavi- svjetonazor koji su podupirali i Wilde i Housman. A upravo su ljubavni problemi Housmana tamo gdje ova drama «grije» svojom osjećajnošću. Kad Housman svojem najboljem prijatelju, inače poznatom sportašu, kaže da je zaljubljen, ovaj govori da je sve u redu i da razumije- jer ima lijepu ženu i ne ljuti se ako se Housman zaljubio u nju. Naravno, objekt njegove želje nije bila sportaševa žena već sam sportaš, i u dojmljivom monologu Elliot shvaća kako je usprkos svojoj teškoj poziciji u društvu još dodatno rastrgan nerazumijevanjem vlastite ljubavi.
Na kraju, Elliot Housman se miri sam sa sobom. Njegova je ljubav preživjela, kao i njegov životni put. Na drugoj obali Stiksa, dočekuje ga svijetlost i tišina u kojoj on nestaje dižući ruke kraju putovanja.
Koliko mi je poznato, nema prijevoda ove drame kod nas. Ja imam englesku kopiju, koju sam nekom posudio i vjerojatno ću je dobit nazad kad prestanem pušit.
Post je objavljen 01.08.2006. u 23:03 sati.