BEZ TIJELA
Prije nego li potanje razmotrimo na različitim pododjelima mentalne razine položaj bića bez tijela, moramo jasno držati na pameti veliku razliku izmedu rupa i arupa razine, koje su već bile napomenute. Na prvoj čovjek živi posve u svijetu svojih misli, poistovjetujući se još potpuno sa svojom ličnošću u žvotu kojega je nedavno napustio; na drugoj on je jedinostavno ego ili duša koja se utjelovila, i koja (ako je dovoljno razvila svijest na toj razini da uopće nešto jasmo znade) razumije barem donekle evoluciju u kojoj je zauzeta, i onaj rad što ga ona treba da obavi.
Treba se sjetiti, da svaki čovjek prolazi oba ova stanja i to izmedu smrti i poroda, iako većina onih nerazvijenih vrlo je malo svijesna u ma kojem od njih. Svejedno dali svijesno ili nesvijesno, svako ljudsko biće mora taknuti više podrazine mentalne razine prije reinkarnacije, a sa evolucijom taj dodir postaje mu sve određeniji i realniji. Nesamo da sa razvitkom postaje on tamo svjesniji, nego i dio vremena kojeg on provodi u tom svijetu realnosti postaje dužim, jer činjenica je, da se njegova svijest lagano ali postojano uzdiže razlicitim razinama sistema.
Na primjer primitivan čovjek je razmjerno malo svijestan na ma kojoj razini osim za života na fizičkoj, a na nižoj astralnoj nakon smrti, tako isto može se reći i za posve nerazvijene ljude današnjice.
Malo razvijenije lice počinje da se zadržava kraće vrijeme u nebeskom životu
( svakako na nižim podrazinama) ali još uvijek provodeći na astralnoj razini daleko veći dio
svoga vremena između pojedinih inkarnacija . Kako se on razvija tako astralni život postaje sve kraći, a nebeski sve duži , dok ne postane razumno i duhovno umno biće, tada prolazi astralnu razinu a da se gotovo uopće ne zadržava, uživajući dug i sretan boravak na profinjenim nižim mentalnim podrazinama . Od toga vremena probudi se u pravom ego-u
na njegovoj višoj razini svijest do znatne mjere , pa se tako njegov svjesni život na mentalnoj razini dijeli u dva dijela- posljednji i kraći dio se troši na višim podrazinama u kauzalnom tijelu .
Proces koji je prije opisan stalno se ponavlja , život na nižim podrazinama se postepeno skraćuje , dok viši život postaje stalno sve duži i potpuniji i napokomn dođe vrijeme kad se svijest ujedini, viši i niži ja nerazrješivo su sjedinjeni, pa čovjek nemože više da se zastre svojim oblakom misli, te zapada to manje u zablude , što više može da kroz njega vidi cijeli veliki nebeski svijet oko sebe , kad ostvari prave mogućnosti svoga života i počne od tada da
uistinu živi. A onda kad dosegne te visine , već je ušao na stazu i uzeo svoj budući napredak u svoje ruke.
Svojstva potrebna za nebeski život
Veća realnost nebeskog života jasno se ističe svojim sjajem kad je promatramo u poredbi sa zemaljskim, i razabiremo uvjete što se zahtjevaju, da se postigne to više stnaje bivstva. Svojstva naime , koja čovjek mora da razvije za života ako želi da prebiva iza smrti u nebeskom svijetu, su upravo ta za koja se svi najbolji i naplementiji pripadnici naše rase slažu u tom, da ih smatraju iskreno snažno poželjnima. Da neka želja ill misaona sna-
ga uopće postoji na toj razini mora joj glavna karakteristika biti nesebičnost.
ljubav za obitelj i prijatelje uzdiže svakoga čovijka u nebeski život, a isto tako i religijska predanost, ipak bi bilo krivo i pomislti, da svačija ljubav i svaka predanost mora bezuvjetno tamo da nađe svoj izrazaj poslije smrti, jer za svaku tu osobinu postoje dvije vrste, sebična i ona nesebična, iako bi se opravdano moglo reći, da je u svakom slučaju tek ova posljednja vrst vrijedna toga imena.
Postoji ljubav koju se prelijeva na izvjesni objekt, netrazeći ništa za uzvrat, ne misleći nikad na sebe već jedino na ono što može učiniti za drugoga, i takav osjećaj stvara duhovnu snagu koja se dade izraziti samo na mentalnoj razini. Osim toga postoji i drugi osjećaj koji se kadikad zove ljubav, jedna sebična vrst strasti što uglavnom želi da bude Ijubljena, te neprestano misli na ono što prima, vise nego na ono što daje, i lako može da se izrodi u strašnu manu ljubomore i na najmanji poticaj kao i bez njega. Takva ljubav nema klice mentalnog razvitka; snaga koju ona pokreće nikad se ne izdigne iznad astralne razine.
Isto vrijedi i za osjećaje vrlo raširenoga dijela pobožnih vjernika čija je jedina misao, ne slava njihova božanstva, već kako bi spasili svoje jadne duše čije stanje pokazuje da oni još nisu razvili nešto što bi uopće zasluživalo ime duše . U drugu ruku postoji prava religijska predanost koja nikad ne misli o sebi već samo o ljubavi ili zahvalnosti
prema božanstvu ili vođi, i ispunjena je gorućom željom da učini nešto za njega ili u njegovo ime, i takav osjećaj čsto dovodi do produženoga nebeskog života razmjerno uzvišene prirode.
To bi svakako bilo u slučaju ma kojega božanstva ili vođe, i ticalo se to sljedbenika Buddhe. Krišne, Ormuzda, Alaha ili Krista. Svi će jednako da postignu svoju plaću nebeskoga blaženstva. Njegova dužina i kakvoća ovisi o jakosti i čistoći osjecaja, a ni najmanje o objektu. Iako bi taj posljednji razlog, bez sumnje djelovao na mogućnost u pogledu primanja pouke za vrijeme toga višeg života.
Predanost kao i ljubav kod većine ljudi, nije ni potpuno čista ni potpuno sebična. Ta ljubav mora zaista biti niska, u koju nije ušla nijedna nesebična misao ili poriv, a u drugu ruku ljubav koja je obično posve čista i plemenita. može ipak koji put biti zastrta grčevito ljubomornim osjećajem ili prolaznom misli o sebi. U oba ta slučaja, kao i u svima ostalima , zakon vječne pravednosti rasuđuje nepogrešivo. I upravo kao što će časoviti bljesak plemenitog osjećaja u manje razvijenom srcu sigurno primiti za to svoju plaću u nebeskom svijetu. pa makar ništa drugo ne bilo u životu što bi dušu uzdiglo iznad astralne razine, tako će niža misao koja je prije potamnila sve to prelijevanje prave Ijubavi , izviti svoju snagu u astralnom svijetu , ne mješajući se sa sjajnim nebeskim životom koji te nepmućeno iz godina duboke Ijubavi i silazi ovamo dolje .
Post je objavljen 01.08.2006. u 22:41 sati.