Kao klinjo sam uvijek miješao Bugursku i Rumunjsku. Kad mi danas netko kaže da sluša ska, (a obavezno nadoda i regge i punk) sjetim se Bugarske i Rumunjske, pa i Libije i Libanona. Neke riječi jednostavno dobro zvuče, kao npr. tapir ili tetrijeb gluhan, a značenja koja su im ljudi već dali ih nekako samo guše.
Kad bi se vozili na more, gledao sam sa zadnjeg sjedišta table s imenima zaselaka i mjesta i gradova i u sebi izgovarao njihova imena. Mi smo sjedili, a mjesta su išla i kad bi naišlo neko koje bi mi se odjednom svidjelo... kao npr. Kamanje ništa me više nije moglo zaustavititi. Kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, kmanaje, kamanje, kamanje, kamanje, kamanje, govorio sam kamanje na sto različitih načina, prvo dugo na najjednostavniji način, bez prekida i aritmije, a kad bi se osnovna melodija sa zadnjeg sica izdubila u svoje manje i u druge dijelove crvene škode koju je stari tada gario prema moru obično su nastupali problemi, jer od Kamanja do Nina npr. ima dosta, a tolerancija k zezanju s ritmom, neupućenom uhu, makar i roditeljskom, traje puno kraće.
Nisu kužili da ako oćeš bit dobar u nečem, a to se odnosi na gotovo sve ljudske napore i djelatnosti, moraš vježbat. I što više vježbaš, to si bolji u onom šta radiš. Čak i u onim nesretnim slučajevima kad fali talenta, upornost lječi, uče tuđi primjeri. A oni najbolji, e to je posebna priča, oni se nikad ne predaju i iz te se posvećenosti i truda rađa život koji ima svoj osobni smisao, toliko jak da ga ne može pokolebat niti najcrnja životna nesreća. Ponavljaj dobro i život će to posvetit posebnim mjestom za jednog običnog čovjeka u poretku stvari. Ili bića, kako ko gleda.
Zaključaš se u kupaonu s vodom i tražiš prave oblike melodije. U skladu već s veličinom kupaone i bojama pločica. Svaka prostorija (pa čak i otvoren prostor) na svijetu ima svoj optimalni prostor za Dušu bilo koje melodije, al ako se ograničimo na kuću, kupaonice su jako dobar primjer. Svaka kupaonica, pa čak i oni najprljaviji iščikani birtijaški WC-i kao npr. u Nehaju, imaju dušu za pjesmu ako ih čuješ i posudiš im svoj glas i riječi ako možeš a već si tu i ne radiš ništa bitnije. I onda, al samo ako ih razumiješ, to im moraš i vratit.
Kupaonice uglavnom imaju posebnu, duboku osobnu frekvenciju, i zbog pločica, ali i zato što se tamo rješavamo našeg i tuđeg najobičnijeg smeća, pogotovo kad se radi o kupaonicama s wc-om. I zato što one sigurno slute gdje šaljemo sve to naše, al to je druga priča. Uglavnom, kada dobro istreniran i pronađen ton nađe dušu kupaonice, stvara se razumijevanje na jednoj lijepoj razini, i sve one naše svakodnevne opačine i pranja prebriše zvuk koji titra po prsima i onome po čemu se prepoznajemo jer smo jedno. Voda.
Zato mi valjda i nije bilo bitno gdje su razlike i granice između Bugarske i Rumunjske. Nekako i nije bitno kad čuješ te dvje riječi. Ili riječi Libija i Libanon kad ih čuješ kao dijete.
Djetetu je lako raspoznat bitno i ne zamara se ostacima stvari i smećem, dijete oće ić na more, jer odtamo u naše kupaonice dolazi voda. Iz vode smo se rodili, u njoj je ugodno i lijepo, možeš ronit i nać nešto posebno, a voda ćemo bit i do kraja ovog našeg privremenog organizma. I ta naša Sveta voda je posebna riječ koja mi uvijek znači isto.
Kao dijete kojim se igra starac, danas znam da će me kad zaronim, bio prljav il nesvjestan, more uvijek izbacit ljepšeg i boljeg. Al ako odem u tužni Libanon umjesto u Libiju, borit ću se sa smrti umjesto s najljepšim školjkama na svijetu nadohvat ruke, i zajebat se. Libanon ne može dobit, jer ništa nije davao drugima kad je trebalo a i sad ne daje, nije se povezao s manijacima kad se potiho stvaralo zajedništvo i sigurnost pobjede. I sad će u gluposti i tvrdoglavosti, potonut u našem voljenom moru. Kao plastična natikača nemačkog ronioca u plićaku.
Post je objavljen 01.08.2006. u 22:31 sati.