Kako sam i najavio, to su bile utakmice za ispalit na živce.
Gusar : Primošten 11:11
U FilipJakov smo došli prekinit neugodnu tradiciju poraza. Utakmica je bila borbena i prava, a rezultat je polako odlazio u korist domaćina. A onda sjajna serija i minutu i po prije kraja poveli smo 2 razlike. Počeli smo slavit veliku pobjedu, ali tada su se umiješale crne sile zla i dok si reko keks već je bilo izjednačeno. Nismo izgubili ali ovaj remi ima tešku gorčinu.
Brodarica : Primošten 10:10
Brodarica. MAjka svih derbija. Šta je HAjduku Dinamo, šta je Barceloni Real, Šta je Interu Milan, to je Primoštenu Brodarica. Najljući i najdraži protivnik (ako pobijediš). Nedjeljna utakmica posebno je teška jer dolazi na kraju dugog pijanog vikenda. Po običaju to je bio rat i slično kao i u Filipjakovu, rezultat je pomalo odlazio, a onda sjajna serija od 7:1 i 5 minuta do kraja utakmice popeli smo se na +4. Zbilja ne pamtim kad je itko u ovome sportu uspio prokockat takvu prednost. To mogu samo luzeri iz Primoštena. Mislim da nam, kad ionako već ne treniramo, ne bi loše došla jedna kura kod psihijatra.
I tako smo 2 najteža gostovanja prošli neporaženi ali jako nesretni. Dojam je da smo daleko najbolji, a imamo samo 1 pobjedu iz 4 utakmice.
Inače vikend je bio neloš. U petak smo bili u Aurori i pošteno se izrakijali. U subotu ujutro su mi došli Suzi i Roko pa smo otišli s Brenčijem na izlet na slapove Krke. Bio je i Toni mada je on uglavnom sjedio na zahodu (tko ga otrova ruka mu usahla). Naveče smo spavali u getu kod Bufala. Bilo me malo sram tamo stavit leć Roka od svojih 11 mjeseci, ali možda nije ni loše da se mali čeliči. Evo i jedne anegdote koja se slobodno može prepričavati kao vic o Crnogorcu. Ležimo tako u istoj sobi Suzi, Roko ja i Sin. Sin je moj prijatelj koji je inače Crnogorac po nacionalnosti a često i po drugim pokazateljima (ne mislim na političke). Roko nas je naravno probudio jer je njemu bila ura od papice, a i oće dite vanka. Pita žena koliko je sati, ja odgovaram 8 i 15, a Sin teškim glasom veli: Uf, ja moram izdržat barem do podne.
Završila je moja potraga za Velebitskim pivom zahvaljujući Mangi koji je nesebično donio iz Zagreba par bočica, a potom i testirao strpljenje svoje supruge koja ga je čekala sa princezicama dok smo mi ispijali pivca. Manga, nadam se da si svalio na mene svu krivicu. Poslije ja na livadi nastavio piti i falim se kako sam nabavio Velebitsko, a ono Điđi veli da ima toga kupit i u Splitu u nekoj trgovini zdrave hrane u getu. Eto, ispada da mi je pivica svo vrijeme bila ispod nosa. Al neka, da sam to znao prije vjerojatno ne bi imao priliku diviti se Manginim brkovima kako poskakuju dok mi priča skraćenu verziju povijesti svog života i hrvatskog naroda.
Post je objavljen 01.08.2006. u 16:52 sati.