Svi mi putujemo jedni kroz druge takvom brzinom da od svega ne ostaju nego tek panoramski utisci. (M. Krleža)
Stajali smo mi sami u noći kao stranci iz one Sinatrine pjesme. Nismo se poznavali i nismo rekli ništa, samo smo stali svatko na suprotnoj strani ulice nastojeći uhvatiti neku zalutalu notu koju smo tako dobro znali. Bilo je dovoljno da se sretnemo na taj jedan kratak trenutak i da ga pohranimo duboko u sebi za dugo sjećanje i osvježavanje onih namjerno usamljenih noći jer više nemam volje da se družim sa cijelim svijetom.
Postoji nekoliko ljudi koje uvijek mogu doživjeti i dozvati iz noći kao da su utvare. Ipak, još uvijek se ne bih usudio reći da ih poznajem. Zaledili smo trenutak kao fotografiju sa davnog vjenčanja od kojih je polovica sudionika već odavno mrtva. Melodija je ono što me drži i ono što dalje teče.
Kažu da putovanje brže od svjetlosti nije moguće i kažu da kratki utisci ne traju. Rekao bih ipak, sasvim znanstveno neutemeljeno, da lažu u oba slučaja. Jer proputovao sam dosta u imaginarnom smislu i svjetlost me nije sustigla. Znači li to da putujem brže? Najbolniji su mi ostali upravo kratki utisci. Čine se da značajno dublji.
Zaista se čini kako u mislima nema znanosti, kako u emocijama ne postoji formula koja bi nam dozvolila uvid u konačno rješenje. Dopustili smo jedno drugom da spletemo zajedničke niti i da ostanemo tako klišejistički povezani, a da ne znamo tko je od nas bogomoljka a tko žrtva. Kratko se činilo tih nekoliko dana da bismo se zbilja upoznali ali djevojka koja me ostavi bez teksta (što nikad nije lako) ostaje urezana duboko i redovito imponira na neki način. Ni po čemu nije bila djevojka za kojom bih se okrenuo da u tom specifičnom trenutku nije prošla kroz mene čvršće od dijamanta i otrgnula iz mene sve zamišljene žene. Baš kao što je jednom učinila moja osobna Lenora. Nije lako istrgnuti me iz vlastite imaginacije i iz vlastite opsjednutosti ženskim. Nikad nisam tajio da volim žene i cijenim svaku od njih ponaosob jer svaka donosi nešto sasvim svoje, sasvim posebno. Dvije su žene to uspjele i ostavile onaj poseban utisak na koji se gornja Krležina rečenica ne odnosi. Jedna mi je draga i sasvim iskreno mogu reći da ju volim, a drugu nisam ni stigao upoznati. Mogu joj samo ovim tekstom zahvaliti za sve posebne trenutke uz žal što se najvjerojatnije više neće ponoviti. Da, svi putujemo jedni kroz druge i često sasvim nenadano i izrazito bolno nestajemo ali uvijek se dogodi da zastaneš sam u noći kao stranac pored nekog prolaznika ili prolaznice što te ostavi bez teksta. Ne znam kome da ovaj izgubljeni tekst posvetim. Jednoj ili objema od dvije rezbarije emocija. Posebnost ovisi o tome tko je posebnom doživljava.
Iako to nikad nisam rekao na taj način Lenora zasigurno zna koliko mi je draga i koliko mi je stalo, za ovu drugu (k(r)aću i samim tim intenzivniju) zlu vješticu nisam siguran. Ja nisam Dorothy i ne letim i ovaj tekst nije napravljen da bi imao smisla. On je posveta dvjema ženama i svima ostalima u njima jer njih dvije predstavljaju sve ono što volim. Nadam se da mi neće zamjeriti ako se prepoznaju ali vrijeme je prekratko da im ne bi priznao da sam ovisan o njima. Ponosim se time i drago mi je da su baš one zaslužne za ovaj tekst što skriva u sebi sve one situacije kad sam ostao – bez njega.
Post je objavljen 01.08.2006. u 18:13 sati.