Oduvijek sam imala neku vjeru u ljude.
Bila sam svjesna mana svakog pojedinca s kojim sam se družila. Naravno, svatko od nas ima mušice s vremena na vrijeme...
Nitko nije nepogrješiv. Nitko nije «svetac».
Ali u zadnje vrijeme nadogađalo mi se dosta stvari koje bih mogla nazvati veoma ružnima. I upravo ti ljudi, u koje sam imala toliku vjeru, su me podlo izdali.
Nije to bila vjera u smislu da ih smatram najboljima, vrlo bliskima...Bila je to samo vjera da su dobri ljudi koji poštuju prijateljstvo.
Nevjerojatno je koliko me patnja, svaki put kad je doživljavam iznova, čini sve realnijom. Lijepo je to sročio jedan dragi mi bloger.
Čudno, jel da?
Čovjek bi pomislio da patnja svakog od nas može nas učiniti samo ogorčenijima. Ali postoji nešto divno u životu. A to je da uvijek imamo mogućnost odabira.
Ili ćemo postati bolji, ili ogorčeniji.
Pa što je komu draže, jel...
I tako sam shvatila da zbog ovog iskustva nikako ne bih smjela postati ogorčena. Prekratak je život da bi se rasipao na takve stvari.
Naprotiv, dalo mi je poticaj da postanem bolja. Odnosno, da u realnijem smislu usmjeravam svoje misli.
Zbog toga, mogu vam najiskrenije reći da sam igubila vjeru u ljude. Onu vjeru u kojoj vidim nekakve nade.
Zaključila sam da bi bilo nepošteno od ikoga se išta nadati, jer ovaj svijet je postao previše prevrtljiv da bi išta mogao očekivati ili nečemu se nadati u ljudima.
Najbolje je, a i najbezbolnije, davati, ali nikada se ničemu nadati. Ništa iščekivati.
Tako bar znam da me ljudi neće moći povrijediti u velikoj mjeri.
Na kraju krajeva,
Uvijek je lakše reći kad upoznam nekog novog da me oduševio nego da me razočarao.
Mala očekivanja i male nade...
...a život može biti poprilično iznenađenje. Svašta donosi. Pa tako možda donese i nekog tko bi pobio moja uvjerenja.
No, kao što sam rekla, ne nadam se.
Post je objavljen 01.08.2006. u 14:08 sati.