Marketing
DAN ZA UMJETNIČKI IZRIČAJ
Vruće mi je danas... opet neki pritisak. Cijeli dan sam slušala nekakav tango i baš u raspoloženju sa ovakvim vremenom šaljem pričicu "MORE I JA". Djelo mojih ruku 
MORE I JA
«… E, prokleto bilo! Samo šuti, nemoj prozboriti niti tona!! Zanijemi, o prokleto more!»- proklinjala je iz svog glasa osjećajući stezanje u grlu svoju najveću ljepotu koju je ikada vidjela. Proklinjala je more tresući se od navale bijesa što izgaralo je plamenom u njezinoj utrobi.
«More, lagalo si! Oh, kako si samo varljivo! Oh more, zašto ubilo si me?.. Kako si mi moglo to učiniti?!»- jecala je dok hladne suze lizale su njezine mlade obraze. Iz tih naivnih očiju izvirale su slike mladosti, prijezira, ljubavi i boli. Nije mogla više toliko skrivati svoje osjećaje. Ne sada kada je samoj sebi dozvolila bujicu istine da teče iz nje poput poplave koja uništi sve granice koje do tada bile su postavljene.
Borovi su šaputali njegovo ime. Kroz gusto zeleno raslinje koje ju je ograđivalo poput istog hladnog bedema tuge, dopirali su zvuci uspomena na jedinog. Ubojicu njezina djetinjstva. Emocionalnog silovatelja koji ubijao ju je godinama odnoseći sa sobom sve tragove njezinog spokoja.
Zlatne sunčeve zrake izgarale su na njezinoj vreloj koži. Zrikavci su zrikali njegovo ime. Sve što je vid dotaknuo, uho upilo i dodir osjetio.. sve ju je podsjećalo na bol koju joj je nanio. Voljela ga je. Nije mu mogla oprostiti. Žalila je. Proklinjala je more!! Mrzila je ljetni tango što neki nazivahu prošlošću.
Bol ju je pokosila. Pala je na koljena. Vrelo i oštro surovo kamenje rezalo je njezina koljena. Nije osjećala tijelo niti bol. Padala je u beskonačni ponor bespomoćnosti i grča u srcu.
Položila je nemoćno svoju glavu na to sveto tlo. Uvojci tamnih kovrča padale su po kamenjaru. Poput utjehe.
Ležeći na užarenoj zemlji, vjetar je pjevao pjesmu o samoći. Pjesma je jačala i ponekada bi zastao kada osjetio je slanu suzu na njezinom obrazu. U toj poeziji samoće i boli, tek poneka misao budila je ritam. Međutim, ritam je bio polagan. Usporen. Ritam je govorio da joj je život pakao. I da ona ne može više ovako. Ne. Ne može. Pjesma ju je ubijala. Trgala i uspavljivala.
Ležeći mrtvo na zemlji, more je pjenušavo titralo. Tek ponekada dotaknulo je kamenjar. Tu pustoš! …
Valovi su postajali sve znatiželjniji te su joj dotaknuli tek pokoji vršak pramena bujne crne kose. Osjećala je to milovanje njezina neprijatelja. Nije se mogla obraniti i pomislila je kako je ovo kraj. Kraj svega za što je znala. Tiho je šaputala dok teške vjeđe počele su joj se spuštati : « O! Izdajico… izdajico što okružila si me slanim suzama. Izdajico što pregorka si za ovaj bijedan život. Izdajico, izdajico, izdajico!! O ti prokleti neprijatelju. Ljuta gujo što dala si mi da popijem tvoj otrov. Bila si mi najbolji prijatelj. A sada… samo se prostireš u nedogled i kriješ tko zna koje tajne! Srami se bestidniče. Srami se što ovako ranio si moje srce i pustio me da iskrvarim u tuzi. O, kako si samo okrutan!!
Mrzim te svakim svojim dahom. Ne želim te više proklinjati. Da kletva ne bude dvostruko izrečena. Jer more moje sinje… ti mene već si proklelo!»- prošaputala je svoju zadnju riječ.
I dalje razigrano dodirujući njezinu kosu, morske kapljice soli prštale su joj po licu. Prekrivši rukama glavu, osjećala je miris mora. Nekoliko trenutaka ležala je u toj samoći. Dan je postajao noć. Noć je pokazivala da je previše. Ležala je i svi su plakali. Suze su se lijevale i tvorile oceane mora. Oceane samoće i napuštenosti.
Tišina je postajala nepodnošljivo glasna. Rađala se je misao. Misao koja kola vrelim žilama. Ideja koja postaje munja.
Misao o moru koje ju je iznevjerilo, ostavilo samu. More koje joj je bio najveći neprijatelj.. ipak je jedino što joj je ostalo. Jedino što je imala. Vidjela ga je, slušala i osjećala pod noktima.
Usnama naboranim od soli nasmijala se je. U ušima joj je šuštao zvuk mora i cvrčaka, očima je promatrala azurno plavetnilo kako curi u vječnost čula.
Opijena, shvatila je da ne može pobjeći od mora. To je njezin krvnik, ali i dio nje same. Dio prošlosti. Komadić prisjećanja. Djelić slagalice. Onaj ružni dio slagalice bez kojeg i najljepša životna slika nije potpuna.
Čvrsto stisnutih šaka otvarala je hrabro oči. Niz obraze su joj se trusile sasušene suze pomiješane sa solju.
Skinuvši crnu korotu, gola je koračala prema prostranstvu. Prema nepoznatome. Nestajala je u obzoru. Voda je hlapljivo gutala njezinu pojavu. Izgubljena silueta u prostranstvu vječnosti…
Nekoliko morskih valova, nekoliko trenutaka.. i opet je to bila debela kora ulja koja je nijemo šaputala o svjedočanstvu i jednoj napaćenoj mladoj duši.
U trenutku još jedne savršene tišine izronila je! Ispranog tijela, oslobođena okova prošlosti! Novo rođenje donijelo je neko novo jutro.
Tiho je izgovarala nepomičnom maskom na licu dok osmjeh je iskrio u smeđim očima : » More i ja… dišemo kao jedno!!».
I ono što je prokleto, ponekada je dio nas. I treba ga prihvatiti jer u protivnom i sami postajemo prokletstvo!
Post je objavljen 31.07.2006. u 20:56 sati.