Što mi vrijeme sporo prolazi!!! Nema ga tek tjedan dana, još 5 tjedana treba proći. Čim pomislim na taj broj 5, faca mi se izobliči u bolnu i mislim si „Fuck, kad će to proći!“
Zadnjih par dana je uvijek najgore. Kao kad čekaš godišnji. Sve prođe super i onda zadnjih dva tri dana vrijeme stoji jer toliko iščekuješ zadnji radni dan. Ovo je identično. Kada dođe to tog zadnjeg tjedna, morat ću maknuti sve satove od sebe. Jer pogled bježi prema njima i naravno, kada u jednoj minuti pogledam na sat 10 puta, vrijeme ne može proći. STOJI!!!
Ubija me iščekivanje. Oduvijek sam jako nestrpljiva i sve mora biti sada i odmah. U svemu. U poslu i privatno. Osudi me na čekanje i iščekivanje – ja postajem luda osoba. Doduše, u zadnjih godinu – dvije sam se primirila i pokušavam se priviknuti na činjenicu da je to sastavni dio života. ALI, tu i samo mi se dobro zalomi da opet sve hoću sada i odmah.
Nestrpljenje je veliki neprijatelj. U to sam se već uvjerila puno puta. To me je malo i smirilo i natjeralo da stanem na kočnicu. RiL, moraš to promijeniti, staviti pod kontrolu.
Radim na tome, polako, ali sigurno. Nekako sam se u poslu uspjela srediti. Privatno? Ne ide baš najbolje :) Još uvijek hoću sada i odmah!
No, Ratnik svjetlosti me uspijeva smiriti. Nevjerojatno je koliko na mene djeluje umirujuće. Čuda mi radi! Hvala mu!
Post je objavljen 31.07.2006. u 09:55 sati.