Pregled posta

2500km in 7 days.

Day 1. ZG->ZD

Odlučeno je da sjednemo u auto i krenemo oko 10 ujutro. Pošto je Huljev prespavao kod mene dan ranije da se "zagrijemo" za turneju put je započeo oko 13 sati. Natenkirana Paklena Naranča Ivo (moj Seat) sa zadovoljstvom nas je ugostila u svoja sjedala i naše instrumente u gepek. Prva stanica Rovanjska. Ubili smo se od familijarnog ručka kod mojih i nakon umakanja u more zapalili prema Zadru. Naša domaćica je bila odustna iz grada, ali nam je ljubazno poslala SMS sa birtijama koje bi nas mogle prigrliti. U svom neznanju Huljevovog kapaciteta za žestice, predlažem da si uzmemo po jedan Pelin i par piva za cuganje uz rivu. Pelin je ubrzo postao vrlo bliski prijatelj. U naletu sreće i potrazi za nekom dobrom mjuzom, prolazimo pored ogromne kućerine na kojoj piše Arsenal. Oštro oko snima plakat da je danas Jazz i da se upad ne plaća. Jazz je bio ugodno iznenađenje, pogotovo kada smo shvatili da nam frend iz Zagreba svira sa svojom ekipom. Uživajući u svom tom jazzu pivo je curilo još brže. Nakon svirke i kratke priče sa jazzerima prošetali smo se 100m dalje u neki pub zvan Maya koji je skupio brdo raje ispred, jer rade do 5 i naplaćuju upad 40kn za Vatru. Besplatni Jazz naspram 40kn za Vatru. Pitamo se, kako to da nitko nije htio ući. I tako u svom jadu što ne možemo (ne želimo) ulaziti tražimo zabavu ispred. Bolje rečeno, ja kažem Huljevu i njegovom prijatelju Pelinu da nam nađe zabavu. Čekao sam čitavih 30 sekundi. Eto ti njega kod nekog društva mladih dama koje su bile dovoljno ljubazne da ga saslušaju i prime pod svoje. E moj švaleru stari. I tako smo dobili društvo za ubijanje vremena. Ubrzo se pridružio i susjed od tih cura koji je ujedno i bratić od Huljevove Marie. Velika ta Hrvatska nema šta. Nailazi Slovenac krvave glave u boksama sa hematomom na glavi veličine jajeta. Sere neš na slovenskom i mi mu probamo pomoći. On govori Boli te kurac i Novalja, Zrće. Objašnjavamo mu da je na krivom mjestu, ali njega boli kurac. Huljev humanitarac mu proba pomoći telefonskim pozivom, ali slovenca i dalje boli kurac, i onda ga Huljev jednako tako pošalje u kurac. Nakon koncerta vrata su se otvorila i mogli smo popiti još jedno zadnje pivo. I dok je curila i ta zadnja piva, moj prijatelj se upustio u diskusiju s nekom djevojkom iz Belgije, dok je njena prijateljica ispuštala dušu ispred birtije. Dokaz da stranci ne znaju zadržati alkohol. I tako je ostala samo još jedna stanica. Autobusni kolodvor i burek. Natovljeni i napijeni krenuli smo prema autu na spavanjac. U pola 7 smo zaspali na parkingu i završili Zadarsku avanturu.

Pozdrav curama iz Zadra, rođi i Elvisu na Jazzu.

Day 2. ZD->Omiš

Nakon surovog buđenja suncem na parkingu oko 9 ujutro, naprežem moždane ćelije i šlepam se iz nekog Jiržija da izbjegnem policiju, te molim boga da pogodim pravac. Nekim čudnim slijedom uspijevam doći do kolibe od stare i obojica padamo u komu do ručka. Još jedan kupanjac za potpuno trežnjenje i put prema Ozzieu koji u to vrijeme obilazi ljekarne i uvaljuje magistricama po obali Aloe Veru. Paklena Naranča Ivo pali od prve i vozi nas krasnom cestom pored najvećih vjetrenjača u Hrvatskoj koje zbog nekog bizarnog razloga jako plaše mog prijatelja Huljeva. Prolazimo pored Splita i tražimo Ozziev hotel u malom mjestu Podstrana. Naravno da gospodin spava u najboljem hotelu i da ga se ne može promašiti. I tako dođemo do Ozziea i veselju nikad kraja što smo se skupili sva trojica, te se nazdravlja sa pljeskavicom i pivom. Planiramo izlazak za Split i u tom trenutku mi Nena javlja da će njene cure u Omišu cugati na plaži. I tako mi odlučimo u 5 minuta da idemo u drugom smjeru. Omiške stijene i puno piva, dobro društvo Osječkih cura i dečki iz Leut Magnetika zabavlja nas dugo u noć. S obzirom da je Ozzie uspio nagovoriti recepciju da puste barem jednog od nas u sobu spavati, Huljev se uputio s Paklenom Narančom Ivom u hotel, a ja sa Nenom i curama u Staniće, rodno mjesto Matka iz BB kuće i mjesto ljetovanja Tonči Huljića. Ne sjećam se više mnogo toga osim jako puno ubada komaraca tu večer.

Pozdrav dečkima iz Leuta i Omiškim gusarima.

Day 3. - Day 4. Stanići

Lijepo buđenje uz osobu mog života i 700 uboda komaraca po cijelom tijelu. Shvaćam tog trenutka da još uvijek nismo zasvirali, te pitam domaćicu Ivanu (hvala joj još jednom na smještaju) možemo li mi malo, onako tiho spojiti pojačala i odsvirati si za vježbu. Ona pristaje i tom trenutku stiže ostatak benda iz hotela koji su papali za doručak fino kuhana jaja i dinje sa šlagom umočene u smokvin sok. Te naravno nemaju ni jedan ubod komarca, ni kap znoja, jer imaju klimu sobici. Pussies. Cure odlaze u Omiš na kupanje, a mi "diskretno" spajamo pojačala i počinjemo Stanić Jamm uz 5 litara crvenog vina. Prolazimo repertoar i kako vino curi, tako se počinju povečavati decibeli, te već dobijamo i publiku po balkonima i dvorištima. Ozziea hvata Rock nostalgija, pa traži od Huljeva da svira Zeppeline i pjeva pred publikom koja u jednu ruku izgleda zadovoljna, a onda opet možda i ne. U napadu gladi pada ideja o nekakvom roštilju, pa se zaletimo po meso i skupljamo drva dok se cure vrate s kupanja da ih dočeka roštilj. Huljev, poznati roštilj majstor, peče ko veliki i svi žderemo i pijemo i sviramo i pjevamo i super nam je. I tako u jednom trenutku jedni odu u hotel, a drugi ostanu spavati ispod roštilja.
Sutra se budimo i Huljev dolazi sam, jer je ponedjeljak i Ozzie nastavlja operirati po magistricama, a mi se odemo ko babci valjati po lokalnoj plaži i spavati u hladu. Ronimo ispod Huljićeve jahte, Huljev sreće Matka i viče mu "Matko, care!" na šta je ovaj sav sretan što ga netko još uvijek prepoznaje, pa i on maše nazad Huljevu. Cure nas maze i paze, a mi uživamo. Izvadimo opet nove litre vina i odlučimo da je ovo večer za kartanje. Kartamo Kent u parovima i jedan par postaje nezaustavljiv (Huljev-Nina). Telepatska veza ili šta god i razbiju nas ko guzice. Do kraja igre smo svi već fino pripiti i tak nam je svejedno. Nakon posla dolazi i Ozzie, te svira svoj repertoar pop pjesama i svi uživaju u tome da mu probaju naći pjesmu koju ne zna odsvirati. Nitko ne uspijeva. Nakon par pijanih rasprava, Ozzie se vrati u hotel, a Huljev i ja ostanemo kod cura spavati.

Pozdrav Neni i njenim curama na maženju, paženju i spavanju.

Day 5. ST->Šibenik->Murter->ZD

Doručak s curama, Ghostbustersi na TV-u i poziv od Ozziea koji nam priopćava da mu je pun k. da se boji visina i da će danas završiti s poslom ranije i da se ide baciti sa Šibenskog mosta. Krasan početak dana. Pozdravili smo se sa curama, zahvalili se i krenuli po Ozziea u hotel. U nekoj nadi da se možda predomislio mašemo mu na balkon, ali on silazi dolje sa novcima, sjeda u auto i kaže: "Pratite me, idemo do mosta." Nakon sat i po eto nas na mostu od 40 metara, na kojem su pola metra od Bungee platforme vijenci za poginule. Ozzie je stigao prije nas, pa je već počeo vaganje kada smo ga zatekli na registraciji za Bungee. Sav opojasan i sa blagom nesigurnošću u očima, gleda nas, kaže mi da mogu dobiti njegovu gitaru i kreće prema platformi. Ja ga snimam mobitelom i mislim si, u kurac ovo nije dobra ideja. Skuplja svoja čelična jaja i baca se ko da mu je to već stoti skok u ponor. Imate snimke cijelog procesa na StickCamu, pa pogledajte radije, nego da vam ja sad opisujem. Udar adrenalina i pivo nakon skoka tjera nas na neku radikalnu zajebanciju, pa odlučimo krenuti putem Murtera na Slanice bacati se na picigin dok ne umremo od umora. Stižemo tamo, kupujemo 3 litre vina i lopticu za picigin i bacamo se u moru ko manijaci. Ozzie preživi skok od 40m i ozlijedi se u 40cm vode. Švercamo se u obližnji kamp na tuširanje i smislimo plan o odlasku u Vodice na neko lokalno zapijanje. Na putu prema Vodicama, Ozzie odluči ipak uputiti se prema hotelu, a Huljev i ja promijenimo pravac i krenemo nazad prema Zadru. Divljamo autocestom uz japanski jazz-punk i parkiramo auto na istom mjestu kao i prvi dan i krenemo istim putem kao i prvi dan. Zadar nas baca na dupe svojim praznim ulicama i zatvorenim bircevima, te tako u depresiji odlučimo naći neku zabit i podići šator, te spavati ko ljudi. Bacamo novčić koji će voziti pijan i Huljev sjeda za volan, te odlazi u nepoznatom smjeru tražiti neku nedođiju. Vozimo se mračnim cestama i nakon pola sata shvatimo da nemamo pojma di smo, te da nema nikakve čistine za šator. Skrećemo na neku moguću lokaciju, ali nas zaustavlja ogromni STOP znak na kojem stoji sljedeće: "STROGO ZABRANJEN PROLAZ!!! KARANTENA GOVEDA!" Shvaćamo da smo stigli do kraja svijeta i okrećemo auto. Odlučimo provaliti mojoj sestri u vikendicu bez pitanja u nadi da nas neće čuti i zaspati vani na ležaljkama. Svojim tihim koracima lupamo po ogradi i šuškamo po travi da bi nas gluhi čuli. Sestra budi šogora, jer misli da su provalnici, a ja uletavam u kuću seknudu prije nego nas moj šogor žive zadavi. Svejedno, demokratski ostanemo spavati vani u dvorištu.

Pozdrav profesionalcima sa šibenskog mosta, govedima u karanteni te mojoj sestri i šogoru.

Day 6. ZD->Motovun

Nakon buđenja odlazimo na kavu i kontamo što ćemo danas raditi. Huljev predloži da odemo do Motovuna. Ja se složim, jer jebeš road trip po obali bez Motovuna. I tako nas moja sestra nahrani i mi pomilujemo Paklenu Naranču Ivu da nas dovuče bar još do Istre. Par ekscesa idiotskih vozača na Istarskom ipsilonu nas skoro košta glave, ali nekako se izvučemo do stare ceste i uz Jimi Hendrixa približavamo se odredištu preko Vižina-de. Parkiramo auto ispod kule i dok još istežemo noge pored nas stane auto iz kojeg piči brija i 3 tipa koja ko idioti klimaju glavama totalno izvan ritma. Ja sam pomislio samo na jedno. I bio sam u pravu. Tipovi izlaze iz auta i s laganim Dobro veče vade značke, te nas krenu pregledavati. I sad vadi sve iz džepova, pa ponovo vraćaj itd. Ugledavši naše hladnokrvne face, puštaju nas ubrzo na miru i zažele nam dobru zabavu. Penjemo se na kulu busom i ulazimo u prvu trgovinu po cugu. Sjedamo na zidine i zivkamo okolo ljude da ustanovimo tko je ovdje. Ubrzo dolazi ekipa, te tako ulovimo klasičnu Motovunsku struju cuganja okolo zidina. Krenemo na Jazz Elvisa Stanića koji nas razočara svojom pasivnošču. Napijemo se još malo više i završimo na standardnom tulumu u "centru" Motovuna. Pridružuje nam se i Ružići ekipa koja je naišla u svom điru. Skakanje, plesanje, zajebancija itd. Huljev krene prema kampu (sam?), ja još zrikam okolo i na kraju prespavam u nekoj sobi kod nepoznatih ljudi. Mom veselju nikad kraja što sam našao krevet u Motovunu, ali veselje je kratko trajalo, jer me je neki par sa svojom "seksualnom revolucijom" držao budnim do pola 9 ujutro.

Pozdrav drotovima u civilu, Jimiju i ekipi na madracu.

Day 7. Motovun->Poreč->Motovun

U pola 10 bježim iz sobe ko lopov i krenem u potragu za svojim prijateljem. Mobitel mu je naravno isključen jer mu se ispraznila baterija. Zujim po kampu i odem na kavu da dođem k sebi. Zovne me nepoznati broj i znam da je moj prijatelj našao način da dođe do mene. Nađemo se u McCotiću i shvatimo da moramo pobijeći od Motovunske vrućine, jer padamo polako u sigurnu komu. Uputimo se prema Poreču u Plavu Lagunu gdje su nas pozvali sinoć Ružići ekipa na kupanje. Bacamo se u vodu i plutamo ko govna, te skupljamo energiju. Spavamo ispod borova i shvaćamo da su svi koji spavaju pod borovima također upravo stigli iz Motovuna na refill energije. Planiramo zapliti za Grožnjan na Jazz Fest i možda zasvirati tamo s ekipom na ulicama. Ružići ekipa nas poziva kod njih u kuću na relaksaciju i klopu, pa to ipak zbog razumljivih razloga prevagne u odluci. Stignemo u kuću koja izgleda kao da je ispala iz Kuma. Sicilijanska gajba usred ničega. Jebačija. Jedemo, tuširamo se, sviramo i krenemo ponovno prema Motovunu. Smuljamo frajere na rampi i uspijemo autom doći do kampa. Kupimo vino kod barbe i zapalimo prema kuli. Odlučimo pogledati Vili Matulu, koji otkaže nastup. Umjesto njega dođe neki jazzer na klaviru koji rasturi sve prisutne. Skačemo na funk u Bambus baru i onda počne masovna tuča nekih lokanih idiota koji ubiju cijelu atmosferu. Vratimo se na jučerašnje mjesto zločina u centar i napravimo reprizu sinoćnje zajebancije. Naiđemo na tipa koji časti cijeli Motovun cugom i iskoristimo ga za zadnju cugu. U svojoj ljenosti oko podizanja šatora, izvadimo iz auta plahtu i zaspimo ispred škole. Naspavamo se kao nijedan dan dosad.

Pozdrav Ružići ekipi, Jadranskom moru i tipu koji je častio.

Day 8. Motovun->Rijeka->ZG

Odlazimo na kavu prije puta i srećemo našu domaćicu iz Zadra sa frendicom kako žicaju prijevoz do Rijeke, jer hvataju trajekt za Pag. Dobročinitelji kakvi jesmo, odlučimo ih pofurati do Rijeke. U autu nam ispričaju što im se sve desilo dok su putovale prema Motovunu i shvatimo da su cure loša amajlija. Molimo boga da auto ne rikne ili nešto slično putem. Stignemo do Rijeke i naravno cure uz svoju sreću koja ih prati ispuše karte za Pag, jer su rasprodane. Jedemo u nekoj birtiji koja krade autorska prava Sopranosa i predložimo curama da ih ostavimo na početku ceste za Zadar, pa da stopaju. I tako ih ostavimo kod naplatnih kućica sa kartonom i olovkom da napišu di idu, zaželimo im sreću i krenemo put Zagreba. Imamo jako malo novaca uz sebe i jednako malo benzina. Držimo fige da nije gužva. Uletimo u 2km kolone. Upali se lampica za rezervu. Ponestalo nam je vode. Ja si mislim da smo preuzeli bad luck od cura i kontam si da nećemo stići. U tom trenutku cure pošalju Huljevu poruku da ih je netko pokupio i da su na putu za Pag. Čudom lampica za rezervu se ugasi i Huljev nađe litru vode ispod sjedala. Prođemo naplatne kućice za zadnjom kunom u džepu i uputimo se prema mom stanu. Parkiramo auto i zapišemo broj. 2496km. 2500km u 7 dana.

Pozdrav Paklenoj Naranči Ivi, Bad Luck curama, Birtiji Soprano.

Pregledajte materijale na StickCamu, zahvalite Bogu skupa s nama što smo preživjeli ovaj put i potapšajte moju Paklenu Naranču Ivu kad ju vidite što je vozila kao Ferrari. Nadam se da će uskoro Huljev baciti post o svom prijemnom u Grazu, a Ozzie će izvjestiti o svojim avanturama sa magistrama kada se vrati.


Post je objavljen 30.07.2006. u 23:35 sati.