Imala je prekrasne, tužne oči i pune usne i stajala je na izlazu iz parka, držeći u rukama Kulu stražaru. Prolaznici su dobacivali, a ona je s mirom i osmijehom ispraćala svaki podsmješljivi pogled, svaku ružnu riječ. Majka me povukla za rukav, pa sam požurio kaskajući za njom. Imao sam tek deset godina, ali sam se u nepoznatu djevojku smrtno zaljubio. S dolaskom zime zabijelilo se u parkovima i na ulicama, a sa zelenilom i lišćem nestalo je i djevojke s tužnim očima. Morao sam odrasti.
Zvrrrnn, zvrrrnn... Netko je uporno zvonio na vratima. Ne kao poštar, jednom kratko, odsječno. Ako ne dođeš za minutu - odoh, tako je zvonio poštar. A susjedi uopće nisu zvonili, upadali su kao u svoju kuću, nehajno bi pozdravili i odmah se zaputili u dnevni boravak. Većini sam znao navike, tko što pije, koliko tko stavlja šećera u kavu. Živjeli smo sami, moja majka i ja i znali smo da samo neobičan i stran netko može tako uporno zvoniti. Konačno sam ustao i krenuo prema vratima.
- Pokajte se, jer Sudnji je dan blizu! – rekla je mlađa od dvije žene pred vratima.
Starija mi se samo nasmiješila i pružila mi časopis. Probudi se! vrištalo je razrogačeno oko na naslovnoj stranici, a mene je nešto štrecnulo oko srca. Uistinu sam se probudio i opazio, da su žene veoma slične jedna drugoj, kao majka i kći. A onda mi je oko suučesnički namignulo. Pogledao sam stariju ženu malo bolje. Neodoljivo me sjetila moje prve ljubavi iz parka. Morala je biti ona, jer bih taj pogled, te oči prepoznao bilo kada, bilo gdje.
Čitao sam o Jehovinim svjedocima, čuo za njihove neobične stavove i vjerovanja. Ali, ovo je prvi puta da je naš bezbožnički dom posjetila riječ Gospodnja. Stara je ljubav, tinjajuća i zapretena dvadeset godina, buknula kao šumski požar. Srce mi se ispunilo ljubavlju za Isusa, Budu i Muhameda istovremeno. Želio sam zagrliti cijeli svijet, iako bih najradije zagrlio moju Jehovinu svjedokinju. Ili njezinu kći, s licem koje sam zapamtio kao dijete.
Na čuđenje i negodovanje moje majke, uvjerene ateistkinje, uveo sam ih unutra, posjeo i ponudio čajem, spreman da satima slušam o Sudnjem danu i spasenju duše. Kad su odlazile, bio sam za proučavanje Biblije svim srcem, a one su jednu zabludjelu ovcu vratile stadu i Bogu. Barem sam ih tako uvjeravao na odlasku, žudeći za objema. I tako sam se pridružio Jehovinim svjedocima, ja – koji sam odgajan na Marksu, Darwinu i evoluciji – prihvatio sam Kraljevstvo božje. Subotom u njegovoj Dvorani, a radnim danom ispred tržnice, dijelio sam letke i brošure i gutao gnjev i dobacivanja prolaznika. Podnio bih i mnogo gore, samo da budem uz Rebeku i Rahelu. Oženio sam je, dakako. Mlađu, mislim. Imao sam mladu u krevetu, a stariju u mislima. Živjeli smo utroje, iako one to nisu shvaćale. Nije me bilo strah Božjeg gnjeva, jer su propovijedi bile za fanatike. A ja to nisam bio, ja bih prihvatio i budizam ili neku drugu religiju, samo da držim Rebeku u naručju. Rahelu, ustvari!
Kako mi je engleski struka, Vijeće starijih iz New Yorka uskoro je počelo primjećivati moje prijevode članaka iz Kule stražare, a vodio sam u našem malom gradu i po broju obraćenika. Naime, razvio sam specifične metode, uvažavajući načela modernog marketinga – osvježio sam retoriku, domaćicama dijelio sitne darove, penkala, čarobne krpe za prašinu i slično. Onima usamljenijim ženicama pružao sam i malo zagrljaja, delegirao mrvice božanske ljubavi. Na svjetskoj razini od šest i pol milijuna Jehovinih svjedoka, mojih dvadeset obraćenica i nije bogzna kako velika brojka, ali bila je najviša u Hrvatskoj. Stoga je bilo neminovno da moj rad zamijete u Centrali.
Rebeka je bila oduševljena, kad sam joj rekao da selimo u Ameriku.
– Uz tolike bezbožnike, pomisli koliko tek tamo duša možemo spasiti od Sudnjeg dana – rekla je ljubeći me. Rahela je bla šutljiva. Ljubomorna je, pomislio sam, premalo joj posvjećujem vremena.
Razmišljao sam, kako mi uopće neće nedostajati ova mala, ksenofobična sredina. Vlade, ratovi, vojska, zastava, Sveto trojstvo, Pakao, besmrtna duša......sve tipične izmišljotine Vraga, još otkako je protjeran na Zemlju. Istina, u ratove i vlade u moje ime nikad nisam ni vjerovao. Još manje u kršćanske dogme. Ali, Jehovini svjedoci, koji svjedoče ranokršćanske ideale Boga Jahve, postajali su mi sve bliži. Toliko si dobar u marketingu njihovih ideja, da ih uspijevaš prodati samome sebi, rekao sam zadivljeno svom odrazu u ogledalu. A možda ime Yahve ipak božanski djeluje? Yod hev vad hev, četiri su slova Tetragramatona, tako sam otvarao raspravu s akademski obrazovanim nevjernicima, koje sam pokušavao spasiti od Armagedona. Možda niste znali, taj Sudnji dan je već nastupio i traje već od 1918. Isus je već po drugi put među nama i sudi svakome. Što mislite, odakle toliki ratovi, stradanja, smrti? On je nevidljiv, a radi detaljno, metodično. Metodistično čak. Vi ste sigurno vjerovali reklamama blockbustera, kako je Armagedon nešto istovremeno i trenutačno za cijeli svijet? Varate se. Svačiji život treba pojedinačno prosuditi, a to traje i traje. Zato će oni, koji prođu Zadnji sud, živjeti vječno u rajskoj harmoniji.
Oprostite, opet sam se zanio. Znam da umirem od prostrijelnih rana. Znam da policija tvrdi, da je u mene pucao ljubomorni muž. Tobože, jer me zatekao golog u njegovom bračnom krevetu, s njegovom zakonitom usred vođenja ljubavi. Nije istina! Žrtva sam vjerskog fanatizma većinskih katolika i njihovog neprihvaćanja Istine! Samo sam koristio talent i prirodni dar za uvjeravanje, regrutirajući još jednu izgubljenu dušu za Jehovine svjedoke. Pa što, ako je to bilo u krevetu! U ratu protiv Sotone, sve su metode dozvoljene. A malo tjelesne strasti najbolja je nagrada istinskom vjerniku.
Ja sam najbolji primjer, kako su čudni putevi Gospodnji. Možda sam iz pogrešnih razloga prigrlio pravu vjeru. Možda sam i lagao sebe i druge da u srcu istinski vjerujem. Ali sad znam da je istina, da sam na samrtnoj postelji istinski Jehovin svjedok. Iskreno vjerujem u sve postulate vjere. Sve, osim nepristanka na transfuziju. Liječnici su u mojem kartonu pronašli izjavu da ne prihvaćam tuđu krv. Laž, dragi liječnici, laž! To mi je podmetnuto! Ja trebam i želim krv. Toliko me još posla čeka! Ne mogu sad umrijeti, na pragu spasenja i besmrtnosti!
Post je objavljen 30.07.2006. u 02:55 sati.