Neprirodno je meni živjeti na visini koja prelazi visinu krošnje stabala.
Je, dobro je za vježbe mišića nogu penjati se često na deveti kat (ima lift, samo ga ignoriram kad god mogu), ali koje su još prednosti biti toliko iznad zemlje a da ne letiš?
Pogled?
Oh-ho-ho, mo'š mislit' - pisah o njemu u prošlom postu.
Ovaj betonski kotao stvara takvu akustiku da kad na igralištu između zgrada dijete vrisne, čini mi se da su u napad krenule horde galebova u niskom letu s namjerom da unište svaku mogućnost organa sluha da u idućih par minuta primi visoke frekvencije.
Negdje u tom krugu je i ljuljačka koja škripi. S balkona je ne vidim, ali čini mi se da ću uskoro krenuti u potragu za njom, s kanticom ulja u rukama.
Drugačije se ovdje i hoda. Jučer idem prema garaži i čuvar mi sažalno reče:
«A kud ti sunce moje jadna tako žuriš?»
?
Žurim? Hodala sam čak i sporije nego inače.
To je tu tak.
Ako hodaš brže od s-noge-na-nogu-stilom ili nisi baš sva svoja ili jadna negdje kasniš.
Ali, za razumjeti je taj stav – na 35 stupnjeva celzija u betonu tijelo treba staviti u leer i disati polako i sporo.
I sve tako.
Polaaako i spooorooo.
Manana.
No, moje tijelo i dalje radi po kontinentalnom speedu ili po sebi još osjeća hlad bujnih zelenih krošnji.
Izgleda da još uvijek nisam stigla ovdje.
A i kad se potpuno udomim, vrućina mi neće smetati jer sam zimogrozna od rođenja.
Navodno je i negdje iza ovih betonurina i more (koje se negdje tamo spaja s oceanom – a što to meni znači zaključite po nadimku....), pa ću valjda i do njega stići u dogledno vrijeme da barem pogledom uronim u to predivno prostranstvo i pogladim beskrajne slankaste dubine pune praživota.
Trenutno mi nedostaju svi i sve i nitko i ništa.
U nekom čudnom sam vakumu, pretrpana poslom i svaku naznaku emotivnih valova gasim u prvoj iskri ili je zgnječim u spužvi i utopim u vodi za čišćenje.
Nakon navale ribanja stana, bacam se na redovni posao i tako po cijeli dan.
Dobro je.
Ujutro se budim laka kao pero i dobre volje.
Neobično za mene. To mi je doma u Zagrebu rijetko kada uspijevalo, bez obzira kakav radostan dan me čekao. Trebalo mi je sat i po da ubacim u prvu. Ovdje se brže uštekavam – na solarno napajanje.
Dobro je.
...i podsjećam na meni jednu od najljepših pjesama posvećenih ljubavi:
Morgens und abends zu lesen
Der, den ich liebe
Hat mir gesagt
Daß er mich braucht.
Darum gebe ich auf mich acht
Sehe auf meinen Weg und
Fürchte von jedem Regentropfen
Daß er mich erschlagen könnte.
Bertol Brecht
Post je objavljen 30.07.2006. u 00:34 sati.