Ljepota mi izmiče kroz prste. Koliko god stiskao šaku, ona istječe, kao najfinija voda. I teče.
Možda ju ne znam zadržati. Možda ne znam kako dovoljno jako stisnuti šaku. Možda nisam ni zaslužio. Ne. Sigurno nisam. Znate li onaj osjećaj? Kada želite disati, ali vam pluća ne dopuštaju? Kada želite plakati, a oči su vam tako suhe da peku?
Izbezumljeni ste.
Nemoćni.
Nevjerojatna tuga vas preplavljuje. Neizdrživa vrućina u tijelu. Želudac vas stišće. I srce boli. Peče. Krvari. Krvari.
I onda ona pitanje. Pitanja o sebi. Pitanja od drugima. Što sam pogriješio? Što su pogriješili? A volio sam. I volili su.
A sada je gotovo. Mrtvo. Noć. Tama. Kraj.
Znam zašto. Imam cijelu teoriju. Znam tko je kriv. Gadovi jedni! Situacije su se krivo posložile. Prokleta sudbina!
Ne. Zaustavi se...
Ja sam kriv. Samo ja. Kao i uvijek. Samo ja. Usamljen ja.
Nisam volio dovoljno. Nisam to dovoljno pokazao. Nisam dovoljno to puta rekao. Ali sam volio. I još uvijek volim. I voljet ću, dok srce ne zakaže. Dok srce ne iskrvari. Voljet ću.
Ljubav nije spolno prenosiva bolest.
Ali što sad. Neki bi uzviknuli; slobodan sam! Ali nisam...
Prati me moja nesreća. Moj neuspjeh u pronalasku sreće. U pružanju sreće drugima.
Opet ostajem sam. Sa svojim demonima i strahovima. Bolestima i kompleksima. Tužan i ružan.
Želim ti sreću. Zaslužuješ ju. Napokon. Kakva god ona bila. Sa mnom ili bez mene.
No jedno znaj, uvijek sam uz tebe. Kako god stvari otišle. Uvijek ću ti biti prijatelj i saveznik, u ovom crnom moru beščašća.
Moram se oporaviti. Naći rješenje. Izlaz iz patnje. Pronaći sebe. Riješiti svoje probleme kako oni ne bi postali problemi drugih.
Ali to nije lako kada si sam.
Ali nije lako kada je zadnja kap iscurila iz šake.
Ali to nije lako kada ti je srce iskrvavilo.
Post je objavljen 29.07.2006. u 22:08 sati.