Marketing
¨S čime usporediti naš život na ovom svijetu?
S brodom koji je isplovio rano ujutro i
koji za sobom ne ostavlja brazdu u vodi.¨
Znate onaj osjećaj kada se prisjetite svih ljupkih, sretnih, zanimljivih događaja koji se zabilježe u mislima? Ostaju pritajeni određeno vrijeme a zatim nas podsjete da su još tu, da su dio nas? Ne znam, možda je nešto čudno u zraku, možda nadzirem cvjetanje prirode, miris proljeća ili davno napuštanje zime, misao da prošlost neću zaboraviti. Uvijek isti proroci, osobe, djela a ne želim ići dalje. Osjećaj je lažan, izmišljen, nepostojeći. Željela sam provesti vrijeme, daleko od svega što me je vuklo natrag. Patnja, mučenja, neizdrživa bol koja je bila prisutna, izdržavajući previše godina. Mogla je biti igra, male tajne koje nikada neće biti otkrivene, veliko prijateljstvo koje se počelo narušavati ili samo istina prekrivena ogromnim plaštom nevidljivosti? Sjećam se smijeha u tužnim trenutcima, pogleda, riječi, zagrljaja i nade. Neko vrijeme nisam ni slutila da je sve tako blizu, nisam htjela prihvaćati činjenice zbog kojih nisam ništa osjećala. Kao da sam zalutala a nisam htjela naći onaj stari put. Nisam žalila ni zbog jedne provedene sekunde. Vrijeme je činilo svoje, srce je željelo jedno a um nešto sasvim drugo. Povremeno, površno, ne ostavljajući dublji trag, želju kao oslonac, vjetar pravde koji će cijelo vrijeme biti uz nas. Nestaju osjećaji, trzavice, želje… Možda smo odrasli, našli novi put? Želim otići, buditi se s pomisli da je sve gotovo, da je prošlost iza nas, ostavljena kao zaboravljena poderana stvar. Želim znati da nije bio san i ne želim biti stranac.
¨Ti mi pripadaš.
Neke stvari su jednostavno takve,
jer nema drugog načina, na primjer:
sol moru, ptica nebu a ti meni!¨
Post je objavljen 29.07.2006. u 18:19 sati.