"shvatila san" povikala je kiparica par minuta nakon gledanja u moje vrtiguzove; "čisti sarkazam, to je to"
Tvoje dupe je sarkastično samo prema sebi! Je, istina.
bilo je to odmah u startu. dan je službeno završio u jedanaest11 ipo navečer i započeo isto tada. rvacki radni narod budi se i ustaje rano, isto tako odlazi i na spavanje. sve ostalo je relativno.
masterkard vadi s vremena na vrijeme u slučaju gladi. a ja uz nedostatak minusa uspjela zaboraviti i pin.a tako sam pažljivo slušala mater kad ga je diktirala.i kako u uputama biva, nakon što pročitate pin zapalite papir.tako je i bilo.telefonirati banci mi se ne da.radije nemam love i odlazim s vremena na vrijeme u banku čisto zato da bih vidjela malog dečkića koji je jednom rekao da "ako je to slučaj (zaboravila pin jel!!!) onda mi može pomoći samo vrač" . bilo mi je neugodno reć da sam ja vještica i da mi moći u ovoj sparini i toplotnim udarima jenjaju.
al to je samo crtica.
sve neke crtice u zadnje vrijeme.
budim se ponekad s jednim dečkotom u krevetu koji je kauč. onda mu pustim da me mazi i napravi ručak.
danju radim ili vozim biciklom na posao. skoro pa ne kasnim više.noću se hladim pod vedrim nebima na raznim lokacijama. često me druga vještica nasmijava i pomaže time u izgradnji trbušnih mišića.
sad sam skoro pa utvrdila gradivo za donju polovicu tijela. crtu sam ionako povukla odavno pa nije panika. gornja polovice još uvijek čeka. problem je naime u toj glavi s rupetinom bez dna. uvijek imam još samo:...i nikako da krenem s tim srcem . slabo je znate. jest da sam kao srčano čano ano no aaa, ali onaj rrrrrrr uvik nekako izostane. i nikako da napravim taj stoj na rukama...
plus to si gruntam kako iskemijat odlazak ka vodim slanoj pošto neću ni lipe imat do tad kad dobijem taj godišnji(neplaćeni jel).
a priča?
priča je započela točno sat dva prije ponoći, prvog dana mjeseca jula, drugi dan nakon useljenja u novi stan, i onaj dan kad je djevojčica slavila svojih 22dvadesetidvije godine na planetu zemlja.
susrela ja tako miću i još jednog s kompliciranim imenom pa otišli popit nešto hladno. i taman kad smo završili i krenuli prema busnom uz ulicu, u birtiji, sjedio je Dr.Mr.trrrr. sa suprugom mu i prijateljicama njenim. trebala sam znati, no i mi vještice smo ponekad zaboravljive. cijelu večer smo ga spominjali pošto je nanjelo priču na njegovo ime i pošto smo shvatili da je grad itekako majušni, za na čajnu žličicu stavit, da će taj dan bit točno onaj kad sretneš točno onog kojeg toliko priželjkuješ.
i da mogu riječima bih opisala kako je srce jačalo lupajući do neugode i kako sam hrabro stisnula ruku ženi kojoj se odavno divim i nisam se tresla previše. stvarno ne.posebno nakon nekoliko ispijenih nečega.
a cijelo vrijeme su mi suziče strepile u onim jastučićima pod okima mojim grin. i nije bilo teško primit komplimente svih silnih prijatelja od dragog mi Dr.mr.trrr. kako su mi oki fino zelene. nisam se povampirilia, ne. samo sam malo pritisnula nogu uz njegovu i gutala knedlu sljedećih par sati praveći se duhovita i pametna taman po ukusu sudionika za stolom. čak sam i u danim trenucima bila tiho i smijala se iz srca.
kad smo se već uopznavali da znaju kako se djevojče smije.
najglasnije. bez srama. i predrasuda prema samoj sebi.
teško je bilo priznajem. teže čak nego kad sam kasnije malo izašla iz taksija tamo na nekom mostu dvijestotinjak200 metara od svoje zgrade i gubila se iduća tri3 sata po svim mogućim kvartovima samo svom ne. i kad sam napokon uspijela stići do trajvanske stanice i nažicati jednog dečkota u autu da me "lijepo molim vozi do savice jer ja više ne mogu lutati ovak pijana i noge me bole i trebam ići na posao za sat ipo i....." i kad sam tako zakasnila za 45min na posao točno onaj dan kad je najgore jer smo sve dijelili free i kad sam morala ostati još sat vremena dulje i slušati šefa kako mi smireno objašnjava da tako to ne može i da on nije očima mogao vjerovati kako ja nisam znala zbrojiti 600 i 600 gr mrkve zajedno (al mu nisam rekla da to nema veze s mojom nebulozom zvanom rođendan nego ima veze s mojim fizičkim gnušanjem prema matematici)...i kako je otkaz tu ako ga želim. al sam mu ja fino objasnila da je to samo jednom godišnje i da je pun mjesec za nam i da se takve stvari neće ponavljati.
skrušeno dakle ispovjedih svoje grijehe, pokajah se i stisnuh zube od tog dana.
jebo ja ježa u leđa ako neću sama dati otkaz jednom.ovako sigurno ne!
i nastavila se priča uskoro, susretom ovim, onim.ako nije bio on bio je netko drugi.
treći . četvrti. peti.
ne sexam još uvijek da smo na jasnom!!!!
samo se koprcam i nisam neodlučna. dapače. jes litl dak! tu sam. sad. smijem se puno.najčešće kasno noću na zri njevcu kad moja bicikla zigi lovi komade okolo i serucka po njima jer joj ni jedan bicikl nije dovoljno dobar. bahati se mala i kul je tako.
Post je objavljen 29.07.2006. u 10:39 sati.