Marketing
Morske radosti i gadosti
Ove mi se godine nije napisavalo o pripremama za seobe naroda, već sam to stoički podnesla u miru i tišini jer što se mora je teško i mučno, pa što prije to bolje i tako dalje i bliže. Bili smo i koji dan u Zagrebu jer ipak do Orebića treba doputovati i ni autoput tu ne čini neka spektakularna čuda. Najmanje triput treba stat i odljepiti špahtlicom klince iz dječjih siceva, pa ih malo razgibati da se ne ukoče i dobiju slom živaca i zapetljaj crijeva od neugodnog položaja. To sve naravno usporava put al što je tu je. Ispod 8 sati ne prolazimo ni da smo sami na cesti. Eto, bili smo bar dovoljno lukavi da ne vozimo nekim udarnim danom, pa smo na gužvu i gomilu netalentiranih vozača naletili tek oko Makarske. Ne znam zašto ali u tom frtalju se dotični rado zadržavaju. Tako smo se dosadno taljigali iza četri nadobudne Engleskinje koje su u zoni 80, uredno vozile 35, plešući sa jedne na drugu stranu ceste, dobrih tridesetak kilometara prekrasne nam i pregledne Jadranske magistrale. Sreća njihova da nisam ja bila za volanom već moj strpljivi mužić koji im nije čak ni trubit htio, mislim da sam ja bila na njegovom mjestu da bi ih izgurla sa ceste jer smo zbog njih umalo izgubili mjesto na trajektu, a sa blizancima već razjarenim dugim putom, to nije nimalo lak ni ugodan poduhvat, voziti se još dva sata duže okolo naokolo po Pelješcu.
Toliko o tome.
U istom smo apartmančiću kao i lani, s tom razlikom što su u njem u međuvremenu ugradili klimu, pa su noći ugodne i nema komaraca koji zuje i kolju taman kad se napokon ugodno smjestim diagonalno po prekratkom mi krevetcu. Eto, nekim sam nedostatcima jednostavno progledala kroz prste jer smo na samom moru, a to se teško može zanemariti. Plaža gradska nam je na 40 metara, što i sama sa blizancima prehodam bez da ih moram loviti, nositi, tući i slične stvari činiti. Dawi ni Čudovište iz Crne lagune nije ni do koljena, mali je pravi morski vuk premazan svim uljima za sunčanje. Prvi dan se odvažno bacio u vodu kao da tu živi od rođenja i pozna svaki kamičak u uvali. Roni bez da otpije gutljaj slane vodice, pije more iz modula za raditi kule u pijesku, kao da je fina izvorska voda i pri tom mljacka od gušta, dok mu brat nepovjerljivo škilji u pravcu mora i ulazi najdublje do gležnja. Pa nek mi netko kaže da su jednojajčani blizanci isti u svemu. To je u neku ruku dobro jer ne znam kako bih se borila sa dva hrabra neplivača. Ovako je Nyima na obali i igra se u pijesku, obično sa tuđim igračkama, dok se Dawa i ja brčkamo u vodi.
E sad. U tom pličaku postoji jedan krasan veliki živi kamen, stijena, oblika morske kornjače u kojem na gornjem kraju, okrenut prema plaži u maloj škrapici živi jedan rak. Ne moram reći da je on meta mularije, a i ne samo mularije.
Ja sam veli protivnik vađenja bilo čega iz mora, posebno živih bića samo kao igra djeci ili bilo kome drugome. Prvi dan kad smo stigli na plažu tri su klinca pokušala štapom zatuči raka u njegovoj rupi. Kakva jesam na nepravdu sam super alergična, a kad vidim da neko maltretira bilo koga, naježim se sva i u meni prorade, vjerojatno majčinski nagoni zaštite. Rastjerala sam ih sve, otela im štapove, baš kao šef plaže, kojeg na žalost nema ni da počisti naplavljene alge, a kamo li da educuira neuko nam plažno pučanstvo.
Neki mali klinjo od kojih 11 ili nešto sitno više godina, bahato se počeo buniti i zvati tatu jer ko sam jelte ja, da njemu branim da ubije raka kad mu se digne jedna stvar. Tatica je dojurio ko metak, da vidi ko se to drznuo osporiti bilo što njegovom najboljem najpametnijem.
Postavio se s visoka i drsko, čak prijeteči ali ne zna jadan da kad sam ljuta da me je bolje u širokom luku zaobiči, nego se samnom prepirati. Neću sad ponavljati njegove riječi jer nisu nečemu, samo ću vam ispričati kako "teške" riječi djeluju na neuk puk....
Rekla sam mu samo da ću zvati Oceansku Policiju, da mi da svoje podatke i da može očekivati kaznu i do tri godine zatvora i par desetaka tisuća eura kazne, našto je jadan čovjek objesio vilicu u čudu jer za takvo što nikad nije čuo, a zvuči ozbiljno i preteći. Uzeo malog za ruku i reko mu da ga ne želi nikad više vidjeti blizu tog ili bilo kojeg drugog raka. Meni se ispričao, da eto nije znao i da nisu oni takvi (he he) i šmugnuo najbrže što je mogao.
Tako da si sad mislim da bi dobro bilo na plaže staviti naprosto table sa upozorenjem da je plaža pod video nadzorom i da se upozoravaju turisti da školjke i rakove ostave tamo gdje su doma, tj. u moru. A ko ne sluša da su kazne grozne i da ćemo svakog kog ulovimo baciti lavovima...ili tigrovima 
Post je objavljen 29.07.2006. u 13:01 sati.