(uz 17. nedjelju kroz godinu)
Vidje on silan svijet,
sažali mu se nad njim te im je govorio
o neodoljivoj Božjoj ljubavi.
A kako je pala večer,
rekoše njegovi učenici:
Gospodine, otpusti taj narod,
već je kasno, a nemaju ni vremena.
Pružite im vi, reče on,
dajte im od svoga vremena!
Ta ni sami ne mamo vremena, odgovore, oni,
a ono što imamo – to malo -
kako rasporediti na tolike?
Ali među njima bio je jedan,
koji je imao još pet slobodnih termina,
za svaki slučaj
i uz to dva put po četvrt sata.
Isus, uz smiješak, uze tih pet termina
i ono dva put po četvrt sata
u svoje ruke.
Pogleda na nebo, zahvali, blagoslovi
i davaše svojim učenicima
da to dragocjeno vrijeme
podijele mnoštvu.
I gle: to malo doteklo je svima.
Na kraju, još je preostalo
punih dvanaest dana
od ono malo vremena.
Pripovijeda se, da su se svi čudili.
Vidjevši, naime, kako je od nemogućega
postalo moguće.
Post je objavljen 29.07.2006. u 13:12 sati.