Zaustavimo svjetla i odraze na crnom,
preozbiljnu licu što teče kroz vodu.
Nekako se nadam da su groteska
sva ta svjetla na dvorcu.
Prosuli smo ljepotu
kroz srpanjske zvijezde
u toni riječi bez smisla.
Samo tihi šapat prošlih vremena
dopire kroz staklo kucajuć' šarmantno.
Dostavljeni pogled govori za sebe
i vidim sve bez svjetla nevino i čisto
kao što je bilo prije rešeta riječi nametljive mode.
Ostavi posljednje ostatke onog što je lijepo
da ih odrazim u tebi ili...
.. to ne trebaš?
Već si i ovako dovoljno lijepa.
Pusti Suncu da ti razmakne vjeđe
i popričaj s njime barem ti
kad već nitko neće.
Reci mu da barem na trenutak
nabaci osmijeh i zaustavi vrijeme.
Tada ću vjerojatno pronaći riječi.
Post je objavljen 29.07.2006. u 10:57 sati.