najvažnije, čak i važnije od njezinog otrovnog djelovanja i ono što je stoljećima privlačilo ljude su njezina afrodizijačka svojstva, koja produžuju potenciju i izazivaju želju. ta svojstva mandragora čuva u krojenu. korijen mandragore (koji može biti dugačak i do 30 centimetara), izazivao je kroz povijest razne predaje, a vjerojatno zbog tih priča o afrodizijačkom djelovanju bio je tražen i u magiji, alkemiji, kemiji i ljekarništvu.
legenda kaže, a zapisuje plinije: «oni koji beru mandragoru, paze da nemaju vjetar u lice. mačem opisuju tri kruga oko nje, zatim je vade iz zemlje okrenuvši se zalazu…», drugi dodaju još detalja: da se bere noću, da noću svijetli, da je najbolje svezati je uzicom za psa, udaljiti se i pozvati psa tako će biti izvučen korijen, ali uz silne krike zbog kojih čovjek može oglušit pa i umrijeti.
tu ima još kojekakvih opisa. (usput za mandragoru se kaže da je za čovjeka i za životinju opasna dok raste i kad se bere, ali kad se ubere onda je na korist i dobrobiti ljudi, kao anestetik, lijek protiv bolova, purgativ, ..., primjerice).
osim što je iznimno često literarno opisana, zapravo ta je biljka poticala najviše praznovjerja, magije i čaranja.
tako je i jedna od optužbi ivani orleanskoj bila posjedovanje biljke mandragore, vještičje biljke.
Post je objavljen 29.07.2006. u 00:31 sati.