Ja više neznam šta da radim...baš mi je teško...već sam bila rekla kako sam teško preboljela svog bivšeg dečka...i mislila sam da jesam,da sam ga napokon zaboravila i da napokon mogu okrenuti novu stranicu života, onu bez njega, uz Marka...no nije tako . Jučer smo ja i Marko bili vani i super se zabavljali. Bilo je fenomenalno sve dok ga nisam vidjela...njega...tog predivnog dečka toplih smeđih očiju i predivne crne kose...sve se u meni protreslo,srce mi je počelo brzo kucati, postalo mi je toplo...osjetila sam leptiriće u trbuhu...baš onakve kakve bi uvijek osjetila kada mi se sa smiješkom približavao i grlio me... Bio je sam. ja i marko šetali smo držeći se za ruke,a on je prošao pored nas , nasmiješio mi se i rekao "čao Nikol". Pozdravila sam ga i kad je prošao pored nas okrenula sam se prema njemu, a i on je prema meni. Još mi se jednom nasmiješio. Nastavila sam hodati dalje s Markom. Nisam znala što bi rekla,šutila sam...ovo je bilo previše za mene...Marko me samo nešto kasnije pitao tko je on i rekla sam samo prijatelj,iako on zauzima posebno mjesto u mom srcu...On je bio moja prva ljubav...moja tajna ljubav, i patnja...on je bio onaj cije sam usne prve okusila...kolike sam noći probdjela misleći o našem prekidu,o našoj ljubavi...jesi li me ikada volio kao ja tebe?koliko sam ti znacila?pomisliš li kat-kad na mene?dali još osjećaš još barem nešto prema meni?...............toliko pitanja , a nijedan odgovor.....ponekad se pitam :jesam li možda ja nešto skrivila? zašto nismo mogli duže biti skupa...zašto je naša ljubav tako kratko trajala...od našeg prekida prošlo je već 6 mjeseci, a ja jednostavno nemogu da te zaboravim...otvoriš li moje srce , vidjet ćeš da je u njemu urezano tvoje ime...evo dok sada pišem prisjećam se naših sretnih vremena,naše davne ljubavi...svakog dana s čežnjom sam čekala tvoj poziv, tvoju poruku...tvoj glas davao mi je snagu da živim...odbrojavala sam sekunde do trenutka kada ćemo se vidjeti...nisam mogla bez tebe...nikad nikog nisam voljela ko tebe...zašto smo dopustili da našu ljubav unište zli ljudi,ljubomorni na našu sreću...zašto?zašto je život tako kompliciran? zašto da bismo uspjeli moramo toliko prepatiti i žrtvovati se? Znam da možda zvuči glupo sve ovo što pišem,i možda si mislite da nemam pojma o ljubavi...možda i nemam,ali pustite me da patim, da u miru isplačem svoju tugu i bol...nemojte me vrijeđati jer ja sam samo jedna zaljubljena duša...zaljubljena duša koja plače za voljenom osobom koju nikad neće imati uza se...zašto je voljeti tako teško? zašto voljeti kada to boli...nitko te neće voljeti kao ja...svakim danom nadam se da ovo među nama nije gotovo, da postoji nastavak, nastavak sa sretnim završetkom...kako bi htjela da te mogu ponovno dotaknuti, zagrliti, poljubiti...da smo barem ostali prijatelji...no od onog dana kada smo si rekli da je kraj nismo ni riječi progovorili...kao da smo nepoznati ljudi, kao da nikad među nama nije ništa postojalo...jedine riječi bile su nam "čao",i ništa više...zašto te toliko volim kada si me povrijedio...više neznam ni što da mislim,koga da okrivljujem...mislim da to nema smisla......najbolje je da sve to pustim i neka budučnost učini svoje...zašto se zamarati time kad sam tek krenula u pravi život i na mom putu naći će se još mnogo neprilika, zagonetki, spletki...bit će tu i dečkiju, prekida, suza...pa zašto se zamarati ovime...ovo nije još ništa...jednom kad odrastem i sjetim se ovoga samo ću se nasmijati i reći: "da, to je bila moja prva ljubav"...bit će to lijepe uspomene na moje djetinjstvo...neznam više ni što da pišem, sva sam izgubljena...neznam ni što da učinim s Markom...moram još razmisliti...
................jeste li i vi bili nekad toliko zaljubljeni?što mislite o svemu ovome?što biste učinili na mome mjestu?.......................
..............................nicol...............................
Post je objavljen 28.07.2006. u 20:35 sati.