Ovo je naslov pjesme Ede Maajke s njegovog prvog albuma. Pjesma parodira cijeli fenomen vanzemaljaca, te cijele "mitologije" koja ga okružuje.
Ostavimo svoja mišljenja po strani. Kao što kaže stara poslovica; koliko ljudi, toliko ćudi.
Sada se ne bi htio baviti filozofiranjem jesmo li sami u svemiru, nego bi htio iznesti neke (po meni) apsurdne teorije i mišljenja vezana za ovu tematiku.
Do sada se nije naša niti jedan čvrsti znanstveni dokaz koji bi nedvojbeno potvrdio postojanje života izvan granica našeg planeta. Ovdje ne želim koristiti pojam "vanzemaljci", jer automatska percepcija tog pojma su mala zelena (ili siva) čovjekolika bića, sa velikim očima i malim nosnicama. Ne, pod život izvan Zemlje mislim na BILO KAKAV život, bilo to biljke ili možda samo jednostanične bakterije.
Ideju nezemaljskog života u svemiru podržavaju prvenstveno znanstvenici, dok brojni entuzijasti tu ideju "održavaju" na životu.
Postoje dvije teorije. U prvoj, govori se kako se evolucija života u svemiru odvijala na različitim dijelovima svemira, dok se u drugoj (imenom panspermia) kaže kako je evolucija započela na manjem teritoriju te se razmjerno brzo proširila na ostatke svemira.
Zastupnici te teorije su u manjini i nije teško zaključiti zašto. Kada bi to bilo ispravna teorija i kada bi smo mi jednom došli u kontakt sa nekim drugim životom nezemaljskog podrijetla, to bi bili naši daljnji rođaci!
No ipak se moramo zapitati... Naši znanstvenici nas ionako uvjeravaju da je život na Zemlji nastao upravo tako; mutacijom života u moru, njegovim množenjem, te odvajanjem (dio na kopno, dio u zrak a dio je ostao u moru). Po toj teoriji smo mi u DAAALEKOM srodstvu sa svim životinjama, jer smo došli od istih predaka.
No vratimo se mi zadanoj temi...
Znanost koja se bavi životom u svemiru ima dva naziva; astrobiologija i xenobiologija.
Glavne ideje vodilje svih astrobiologa je da kako bi se našao život izvan Zemlje, obavezan je pronalazak kisika na nekom planetu.
Jednom prilikom, na satu kemije, naš profesor, inače ugledan hrvatski profesor kemije, je govorio o kisiku. Tema nije bila vezana za život u svemiru, ali dvije stvari koje je rekao bi se lako mogle raspraviti i u tom kontekstu. Prva stvar je ta, da u pravremena, na Zemlji nije bilo kisika, jer naravno nije se tu mogao oduvijek nalaziti, a očito nije došao iz svemira. Njegova ideja, pokrepljena znanstvenim dokazima, je bila da su kisik stvorile prabiljke fotosintezom.
Druga stvar koju je rekao je to da na zemlji postoje stotine anaerobnih organizama koji pri samom dodiru sa kisikom ugibaju.
Zašto su te dvije stvari bitne? Kao prvo, Život na zemlji je očito postojao i prije "dolaska" kisika.
Kao drugo, mi ljudi kakvi jesmo, uvijek sebe stavljamo kao mjerilo svih stvari, te zaključujemo kako život u svemiru nije moguć bez kisika, jer je nama on bitan, znači stavljamo sebe u ulogu sveopćeg života, a zaboravljamo kako i na planetu koji obiluje kisikom, postoje milioni organizama koji taj isti kisik ne podnose. Pa zašto onda ne bi na nekoj udaljenoj planeti, koja u svojoj atmosferi ne sadrži kisik, postojale milijarde organizama?
Sad na drugu temu. Najambiciozniji projekt pronalaska života u svemiru se zove SETI (Search for Extra-Terrestrial Intelligence). Projekt se bazira na "skeniranju" planeta u svemiru kako bi se našao eventualni život na njima.
Jedan od vođa tog projekta je u interview-u za "National Geographic" izjavio da je u dva desetljeća, koliko projekt traje, pretraženo oko 20 milijuna planeta te da on očekuje da će u narednih dvadeset godina izvanzemaljski život biti pronađen.
Malo matematike... Naša galaksija ima oko 400.000.000.000 zvijezda. Recimo da svaka ta zvijezda u prosjeku ima deset planeta koje kruže oko nje. To je oko 4.000.000.000.000 planeta. Ako su u dvadeset godina pretražili 20.000.000 planeta, trebalo bi im u najboljim okolnostima još 4.000 godina, ako uzmemo konstantan napredak znanosti. A to je sve samo u našoj galaksiji! Ne zaboravimo da je do sada otkriveno malo manje od 8.000 galaksija! Boli glava?
Ja mislim da MI nikada nećemo naći drugi život, osim ovog zemaljskog, nego će u najbolju ruku, on naći nas.
Kada su Stephena Hawkinga pitali što on misli o pronalasku života u svemiru, on je rekao da bi to bilo katastrofalno, gledajući na našu povijest. Kada se god našla jedna inteligentnija i tehnološki inferiornija zajednica, ona bi uništila onu slabiju, čak i unutar iste vrste.
Tako kaže da ako nas ikada pronađu da bi nas gotovo sigurno istrijebili, te da bi mi samo trebali pognuti glavu i više ne tražiti.
No opet, tu se ravnamo po sebi i svojim "zemaljskim" mjerilima. Ako ikada i dođemo u doticaj sa inteligentnijim bićima od nas, zašto oni ne bi imali moralne i etičke vrijednosti koje nama očito nedostaju?
U svakom slučaju se moramo nadati jednoj stvari, ako nas ikada pronađu i posjete, neka dođu u miru.
Post je objavljen 23.08.2006. u 14:16 sati.