Zašto baš ja?
Da znam, tako često pitanje da se više ni ne obaziremo na ozbljnost i osjetljivost stvari koju ljudi žele tim pitanjem dočarati.
Ali ovo "Zašto baš ja?" u mom slučaju više nije stvarno, iskreno pitsnje, to je samo površna privrememna krinka da prikrijem licemjerje.
Zašto kažem licemjerje. To je zapravo neka vrsta besramnosti u ljubavi.
Da, pogađate, pokloni za moj rođendan, tj. njegov poklon.
Iskreno, ni neda mi se više stalno ponavljati isprazne fraze u kojima nema ni mrvica zahvalnosti: "Joj, baš ti hvala! Pa nisi trebala!...".
Kaj nije lijepše zauzvrat dati slatki poljubac, topli zagrljaj iili mek pogled.
Al, dobro skrećem malo s teme. Sve u svemu, jučer mi je poklonio naušnice, zlatne naušnice, k'o da smo u braku. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, naušnice su predivne i to je lijepa gesta, al meni je bio takav bed da to nije normalno.
Tek sad shvaćam da ovo nije samo prolazno, da će potrajati. A ja sebe ne mogu zamisliti u vezi GODINU DANA.
U početku sam mislila: "Joj, kaj, samo malo, pa brzo ćemo mi prekinuti!" Nisam bila svjesna da će njegov odlazak pogoditi moje srce.
Ne znam! Ja sad jedva izdržim dva dana bez njegovih dodira i poljubaca, njegovih okica.
Ajd, dobro, sad još malo ide na more 3 tjedna, pa ću se možda malo priviknuti, ali na njegovo stalno odsutstvo, nemoguće, fizčki i psihički.
Pa evo ga: "Zašto ga moram toliko voljeti? Zašto baš njega? Zašto nebi bili sretni zajedno zauvijek?"
Post je objavljen 28.07.2006. u 06:37 sati.