baš sam neki dan razmišljala kako sam sretna. ili možda više kako bi trebala biti sretna. nisam nikad imala velikih problema, nesretnih situacija ili slično da bi spoznala vrijednost života i vlastite sreće. onda sam shvatila da nemam definiciju sreće. prvo što me asociralo bio je taj jedan trenutak u mom životu. ništa neubičajeno, posebno važno, ali svejedno je taj trenutak opis najveće radosti. kad se sjetim tog, osjećam se tako vedro, ispunjeno... posebno. je li to sreća?
sjedila sam s tatom u njegovom kabriu, bilo je ljeto, smijali smo se, nosila sam mokri tirkizni bikini, a na radio je svirala pjesma torn. to je sve. to je sreća.
Što je sreća? Znati što se hoće i to strastveno željeti.
Felicien Marceau
možda je sreća jednostavno želja. možda je zato tako nestalna, tako trenutna. vjerojatno ju zato i priželjkujemo. da nam promijeni svakodnevnicu, a ne da je dio nje. želje povlače nade, nade povlače snove... a nisu li snovi najljepši? ne osjećamo li se zbog njih ispunjeno i posebno? sretno?
a kada se želje ispune... pazi što želiš... zanimljivo je da svi uvijek imaju želje, bez obzira na to koliko su zadovoljni. nikada ne mogu biti sretni. ne zauvijek.
kad smo kod vremena i sreće... zašto uvijek imamo tu potrebu idealizirati prošlost? da bi se prikazali sretnijima? da bi uvjerili sami sebe da smo sretni? zašto zaboravljamo loše, dajemo prednost dobrome?
možda nam je i ideja sreće dovoljna. sama zamisao. sama želja.
uvijek imamo tu potrebu uspoređivanja s drugima. da bi dokazali da smo sretniji. ili nesretniji. zašto sami sebi nismo dovoljni? zašto sami ne možemo ocijeniti našu sreću? zašto se ne možemo oduprijeti tom nagonu normi?
je li sreća sudbina? ili je dio nje? postoji li uopće sudbina? ili sreća? mislim da svatko od nas ima jedan generalno zacrtan put. on odlučuje o njegovom provođenju i posljedicama. ali postoji osnovna ideja za svakoga. ili je i to samo pusta nada? nada sreće?
Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne
možeš biti sretna osoba.
Richard Bach
jesmo li sami sebi dovoljni? možda. jesmo li sami sretni?
apsolutno sam protiv stava da se zbog uklapanja ili straha odbijanja, pretvaraš, pokušavaš biti netko tko nisi. mislim da tada najmanje možeš biti sretan. ali jeli tako krivo htjeti nečju potporu? nečije priznanje? naravno, govorim o granicama normale. možemo li ostati jedinstveni, a ne sami? jesmo li onda manje jedinstveni? ili možda baš više? postoji li nešto tako kao "manje" ili "više" jedinstven čovjek? je li zato manje ili više sretan? ili uopće sretan?
You have to leave the city of your comfort and go into the
wilderness of your intuition. What you`ll discover will bw
wonderfull. What you`ll discover will be yourself.
Alan Alda
kada možemo reći da smo sretni? znamo li to trenutno, znamo li tek kad se prisjećamo, kada smo opet idealizirali trenutak? kada smo zaboravili na one mračne primisli, ogorčena pitanja i knedle u grlu. kada se sjećamo samo smijeha, zabave i ljubavi.
je li krivo idealizirati? pokušati naći neke svjetle točke života?
pretpostavljamo da kada netko počini suicid da je bio nesretan. a možda samo nije znao idealizirati. možda je samo zaboravio. možda se htio sjetiti kada mu je metak raznosio mozak. možda je tada bio sretan. a možda mu je cijeli život bio sretniji od naših, ali to nije dovoljno. sreća nije dovoljna.
kada pitate ljude što žele biti, postati, što žele, najčešći odgvori su zdravlje, obitelj, posao... rijetko, neću tvrditi nikada, odgovor će biti sreća. možda zato što ju podrazumijevamo. kada sve ostalo sredimo, ona će doći sama po sebi. trebamo li biti zadovoljni da bi bili sretni? ne znam. možemo li biti zadovoljni, a nesretni? mislim da da. a što je onda potrebno sreći?
jeli stvarno sve u malim stvarima?
stvarno puno pitanja. ali ja sam sebi uspjela glavno odgovoriti: jesi sretan/na? o da.
Dum spiro,spero.
Punctum vivimus.
with love,
***
Post je objavljen 27.07.2006. u 23:06 sati.