Dok ovo pisem po glavi mi se vrte svakakvi osjecaji, strahovi i dileme. Jesam li dobro ucinila kad sam ga primila natrag? Jesam li svjesna da ce opet sve biti isto? Postoji li mogucnost da krene na bolje?Postoji li i najmanja sansa da imamo buducnost?
Bila je to jedna od onih sparnih veceri. Sjedila sam na balkonu i uzivala u posljednjim dimovima zadnje cigarete. Osjecala sam se tako isprazno, nista mi nije imalo smisla. Nisam ga se ni trudila pronaci, jednostavno sam se prepustila mrtvilu i tisini. Trgnulo me zvono na vratima. Bio je to on. Rekao je samo ti si moja cura i necu te pustiti.Nisam se ni snasla,podigao me je i nosio cijelim putem do auta.Zbunjeno sam ga gledala, nista mi nije bilo jasno. Ovaj put neces otici iz mog zivota. Neces otici, neces otici...Razgovarali smo dugo.Dugo smo se ljubili. Svjesni da smo dvije kukavice koje ne funkcioniraju jedno bez drugoga. Barem ne u potpunosti. Svjesni da se nista nece promijeniti, svjesni povratka na staro. Bilo mi je tako lijepo. I sad mi je lijepo. Mozda sam pogrijesila. Mozda nikada ne krene na bolje. Mozda nemamo buducnosti. Ali u ovom trenutku imamo jedno drugo.
I to mi je dovoljno.
Post je objavljen 27.07.2006. u 11:42 sati.