evo, napisah ja nešto nakon dugo vremena... :) ne znam, možda se neće baš svima svidjet, al eto... ja tu ništa ne mogu... pročitajte, pa vidite... :)
Da, volio ju je. Bila mu je kći, i normalno da ju je volio. A to što drugi nisu imali razumijevanja za njegovu ljubav... to je bila druga stvar.
Počelo je kad je bila još malena... Dobro se sjećao prvog puta. Bojala se, naravno. Ta taj dan upravo je navršila tek sedam godina. Ali on joj je sve lijepo objasnio. I na kraju je završilo prekrasno, i za nju i za njega. Pravi rođendanski dar... Jer, ne bi je on tjerao da opet to čine da joj se nije svidjelo. Ali ona je to voljela, kao i on. Uživala je u tim skrovitim trenucima... možda čak i više od njega.
Razumljivo, morali su se skrivati od njegove žene, njene majke. Bilo je to pomalo iritirajuće, ali morali su ipak platiti neku cijenu za svoju ljubav. Dobro im je to išlo... jer bili su svjesni da ih se ne smije otkriti. Onda bi bio kraj... a on nije znao bi li ga mogao podnijeti. Zato su pazili... sve do jednog dana...
***
I ona je voljela svog oca. Na više načina. Zapravo, osobito ju je privlačilo njegovo iskustvo. Bila je napredna za svoje godine. Sad ih je imala četrnaest, a sve je počelo prije sedam godina. Isprva je gledala svog oca s nevjericom, koja se uskoro pretvorila u uživanje... I svaki put je bilo sve ljepše i ljepše. Njen otac bio je velikodušan i dobar, ni na što je nije tjerao... ona je sama to htjela. Bila mu je zahvalna na poticaju, jer da toga nije bilo, izgubila bi puno lijepih trenutaka u svom životu... Najljepših, vjerojatno...
Smetalo ju je što drugi nisu smjeli znati za njihovu ljubav. Izluđivalo ju je sve to... Sve ta silna skrivanja, laži... I postala je pomalo nemarna. Jer, ipak, bila je još dijete...
I zbog toga, došlo je do neželjenog kraja...
***
Zaboravila je zaključati vrata sobe. A majka se vratila ranije s posla... I našla ih, gole, u krevetu. Izraz na njenu licu nikad neće zaboraviti... bio je to izraz goleme nevjerice, šoka i odbijanja da povjeruje u to što upravo vidi...
Vjerojatno je zato majka zanemarila njen pogled pun radosti i užitka. I pokušala objasniti situaciju na razumljiv način... Isto grozan, ali ipak puno manje od prave istine. Naravno, optužila je oca... A on se nije ni pokušao braniti. Previše je volio svoju kćer i nije i njoj želio upropastiti život.
Suđenje je bilo kratko. Prozvali su ga monstrumom, kći je bila proglašena nevinom žrtvom pohotnog oca. Svi su je žalili... Oca su osudili na deset godina zatvora. Javnost je bila jednoglasna- premalo. Takvo čudovište oni bi najradije strijeljali...
***
U zatvoru mu je bilo grozno. Ostali zatvorenici su ga mrzili. Znali su za njegov zločin, koji je u njihovim očima premašivao sve ostale... Bila mu je rođeno dijete, nije to smio učiniti. Nije se želio uopće sjećati što su mu sve radili... bilo je prebolno. Nije ih krivio, znao je da oni ne mogu razumjeti što se zapravo dogodilo, a nije im ni pokušavao objasniti, jer bio je svjestan da je to uzaludna misija... I tako je šutio i trpio.
Jedinu utjehu pružala mu je ona. Pod izlikom da mu je sve oprostila i da mu želi pomoći, dobila je dopuštenje da ga posjećuje. Pod nadzorom, naravno. Ljudi su je doživljavali kao sveticu... Jer, rijetki su oni koji bi mogli oprostiti tako nešto...
Nisu mogli otvoreno govoriti, nisu se mogli voljeti, ali i ovo je bilo bolje od ničega. Njemu je njeno prisutstvo bilo neprocjenjivo. Vjerojatno ne bi dočekao kraj tih deset godina da toga nije bilo...Zajedno su brojali dane do njegova izlaska... koji je bio sve bliže i bliže.
***
Ona se udala, dobila dijete, dječaka... ubrzo se rastala. Svi su se divili kako je dobra majka, uzevši u obzir što je sve sama proživjela u djetinjstvu. I još su je više zbog toga cijenili...
***
Prošlo je deset godina. Otac je izašao iz zatvora. Ispaćen, stariji, ali još pun volje za životom. Jer, ona ga je čekala...
I dalje su se voljeli... Dolazio je k njoj što je češće mogao. Oboje su živjeli sami, pa je ovaj put išlo lakše. Svi su ga sumnjičavo gledali kad je išao k njoj, ali ona ih je sama uvjeravala da je on sada novi čovjek, da je sad voli samo kao kćer... I na kraju su joj svi povjerovali... Ipak je to bila ona, svetica, koja je spremna sve oprosititi, žrtvovati se... Pa onda, zašto ne bi mogla promijeniti svog oca na bolje...?
***
Da, i dalje ju je volio. I ona je njega i dalje voljela... I bili su sretni, zajedno...
A oboje su s nestrpljenjem iščekivali sedmi rođendan njenog dječaka... jer tada će dobiti poseban rođendanski dar. Ako je imalo na majku, taj će mu se dar itekako svidjeti...
Post je objavljen 27.07.2006. u 03:59 sati.