Ova priča me se dojmila, jer se radi o tome da neki ljudi nikad ne zaboravljaju, i da jedva čekaju priliku da se osvete, onima koji su ih povrijedili...
Da, sve se vraća, sve se plaća, a ovo je primjer.Ja nisam autor ove priče, koja ima par vrućih motiva, ali nitko se neće valjda ljutiti sve je to za ljude...
Ona nije bila zvijezda te večeri, ali je ipak uspijevala biti u središtu pozornosti. Ja sam bio samo jedan od mnogih koji nisu mogli odvojiti pogled od nje. Kroz moju je postelju doduše prodefiliralo mnogo žena, no dosad se nisam mogao pohvaliti komadom njezina kalibra.
Izdaleka me je neodoljivo podsjećala na nekoga... Primjerice način na koji je lagano zabacila glavu unatrag dok je pijuckala svoju čašu šampanjca! Očaravajuće. Promatrao sam opijeno kako se, diže njezino raskošno poprsje, pratio sam mačkasti pokret kojim se okrenula prema domaćici zabave, kliznuo pogledom preko savršenog struka i bokova i zamislio kako joj... « Bože kakva rasna žena, nju bih rado povalio!» Tihomir, moj stari kolega, uzeo mi je riječ iz usta, « Ali do nje ne možeš doći čak ni ti!». Uz blesavo cerekanje dograbio je čašu viskija koji je prolebdio na pladnju pokraj njega i rezignirano uzdahnuo: «tko je ona uopće?», upitao sam ga. «Imam osjećaj da sam je još negdje sreo, Tihomir je potvrdno kimnuo glavom, «Logično!», promrmljao je češuči prstima svoju petodnevnu bradu, « Ona je zvijezda u usponu! Znaš onaj film, Plava kamenica, koji je pobrao nagrade na svim nezavisnim filmskim festivalima.» Na spomen sam zamislio njenu vruću kamenicu i stresao sam se kao da me pročitala kada su me iznenada okrznule njene tamne oči. I opet me obuzeo jak osjećaj da mi nije potpuno nepoznata...
Izneneda je doklizila do mene zibajući bokovima. « Molili ste za intervju?», njezin glas je odjeknuo kao zvono, ali sasvim nepristrano. « Idemo nekamo, gdje ćemo moći imati mira»! Pogledao sam je iziritirano. Otkud ona zna tko sam ja? A ponajprije: što namjerava? Pun iščekivanja slijedio sam je do malog salona u kojem nije bilo nikoga. Nekoliko trenutaka poslije pokazala mi je da doista od mene ne želi ništa drugo nego ono do čemu sam još do prije koji trenutak sanjario. Cap! I otvarač mi je bio otvoren i ona me je zgrabila pokretom koji nije uopće bio nježan. « Ha nešto je sramežljiv malac?», pošaputala je natuhom sprdnje. Želiš li me? Upitala je ližući mi uho. Pokušao sam je poljubit, i lagano dotaknut butine.
« Da, želiš me» , rekla je podrugljivo.« Ali, me nikad nećeš imati!», nastavila je izneneda ledeno hladnim glasom odgurujući me od sebe. I prije nego što sam mogao shvatiti što se to ovdje zbiva, ona je već odmarširala iz sobe na svojim visokim potpeticama. Osjećao sam se prilično stupidno sa svojom muškošću koja je stršila uvis. I odjednom mi se upalila žaruljica i shvatio sam otkud je znam. Iz srednje škole!
U to doba je bila prištavica s nekoliko kilograma viška i užasnim kompleksom manje vrijednosti. Bila je riječ o okladi s nekoliko mojih kompića.Naveo sam da se zaljubi u mene i potom sam spavao s njom, a nakon toga jednostavno sam nestao u vidu magle. I danas mi se osvetila za to što sam joj učinio prije 10 godina. Bojim se da nema šanse da se više ikad vidimo. Ali isto tako pouzdano znam da je nikad neću zaboraviti...
Drugi komentari nisu potrebni osim da znam da bi svaka žena napravila istu stvar.
Često prikazuju na američkim filmovima slične događaje, gdje zbog oklade netko dobro izvisi, primjerice onaj nedavno prikazivan na tv-u «Nikad se nisam poljubila», naravno filmovi završavaju sretno, ali realno gledano malo je takvih događaja u zbilju koji dobro završe. Onda i sama srednja bude niz cijelokupnih trauma, koje brižno čuvamo u sebi;
Bijes se nakuplja i taj netko postane mrzovoljna & nesigurna osoba...
No nisu tu samo dečki negativci, nađe se isto dosta američkih filmova u kojem prevladavaju bitchure, nalickane, umijetne i ne daju mira drugim djevojkama.
Mogu za sebe reći da sam filmofil i da sam odgledala stvarno puno bajkica i pričica, koje su sa sretnim the endom. Realnost im definitivno manjka, i objektivni pogled na situaciju.
Mogu pohvaliti film « 13» s kojim me je frendica (Linkica) upoznala, jako je realan, sa morbidnim elementima. To vam je tipično odrastanje, depra, zanemarivanje, samoozljeđivanje, nepovjerenje, droga, cigarete, alkohol, problemi modernog društva i kako se s tim nose pubertetlije.
Kad pogledam s druge strane, nitko ne želi da princezica pogine, već da se sretno uda za princa, i žive zauvijek sretno...
Gledatelji to traže, i naivno misle da će im poći tako i u životu!
Naravno da neće , ali bježe od surove realnosti gdje računi, djeca, problemi prevladavaju. Opet nailazimo na nekekav bijeg od našeg sve samo ne savršenog života.
U ovih par godina sam naučila zbilju odnosno realnost na najgori mogući način, pomoću problematične obitelji, idiota iz osnovne, i svakodnevnih dokaza da la vita nije bajka....
A ja ne princeza...
Ali se ipak svakodnevno budim sa osmijehom. Ne kužim odkud mi takvo pozitivno gledanje na stvari, možda jer gledam kako umiru 1000000 ljudi koji apsolutno to nisu zaslužili, i javlja mi se želja za životom, da pomognem drugim živim bićima osim sebičnih ljudi, te da ju uspijem u svom drugom naumu. To da mi karijera bude konstantno na uzlaznoj putanji. Svaki put kažem da ljubav može pričekati... ma radit ću stvari u kojima uživam a ON će sigurno doći, čekam ga... Možda me upravo gleda ( jer se po mom uvjerenju još nije rodio!! Godine nisu bitne!), i smiješi se mojim glupim pogreškama, koje ćemo zajedno ispravit!!!
Post je objavljen 26.07.2006. u 20:20 sati.