Pošto sam dugo pisala o emocionalnoj boli, tako sam otupjela što se tiče fizičke da sam nedavno prilikom snažnog udarca na nož (specijalka) počela jako krvarit, dobila sam napadaj smijeha, koji je čak i mene zastrašio. Znam ta fizička bol je zapravo znak od našeg dragog mozga da ne iskrvarim i da se rana treba očistit, ali meni do toga nije bilo, samo sam uzela mobitel i slikala svoju tamnu krv. Za buduće zanimanje bih odabrala definitivno forenziku ( između ostalog dizajn, odjeće i interijera) pa se malo duže dvoumim da li ću gledat mrtve ili žive ljude i namještaj.
Naravno ne želim da nešto netko pokušava iz mog primjera, jer treba imati dobar i pozitivan uzor.
Nedavno me to podsjetilo da bih voljela darivat krv, ali nakon dugog razmišljanja sam odustala jer 18 godina nemam, i pošto se gubi krv ona se nadograđuje više i nekakve su tu komplikacije, pa niš od toga.
Zapravo razlog ovog posta je da smo razumna bića ( i to prečesto zloupotrebljavamo!) i da bi svaku fizičku bol mogli iskorijeniti, pa mi na miru živjeli sa svojim deprama, frustracijama, mentalnim oštečenjima.
Drugi je razlog da previše ljudi tako «oslobađaju» bol, koja se kao takva namnožava i stvara fiziče i bolne ožiljke...
Linkica moja... tako te zelim spasiti od te loše navike, a to mi ne ide, vjerovatno jer se želim osloboditi svojih unutarnjih demona, koji tu haraju.
Te krvave linije me potresu svaki put kad ih vidim, jer ironijom života to radiš zbog svoje lude familije, ne daj se i znaj da te volim!!!
Post je objavljen 26.07.2006. u 20:09 sati.