Neko vrijeme, a vrijeme je relativna kategorija ( žene bi rekle i neke druge mjere u MKS sustavu), nije me bilo...Moja je odsutnost bila, naravno, svekoliko zamjećena, pače skromno primjećujem, izazvala je sveopću žalost i poremećaje širokih razmjera čija se veličina na blogerskoj sceni procjenjuje učincima tsunamija ili bar potresa u Kašini...( doduše tamo stalno trese...).
Ukratko bila sam na zasluženom kraćem odmoru, ako se to tako može nazvati.
Kronološki slijed koji je vodio tome je otprilike slijedeći:
umor-zamor-premor-tremor-odmor-umor-premor-zatvor.
Znam da se grizete da čujete detalje, ali polako....Volim da me se moli, ipak sam žensko...
Dakle, ja bila, ošla i ponovno došla, a umorna...
Moj prijatelj Zoščenko se pita koliko čovjeku treba...Šta koliko treba? Meni nikad dosta, bar ne odmora...Mislim da umor postaje moja karakterna osobina...
Post je objavljen 26.07.2006. u 15:20 sati.