Veliki valovi.
Ako onaj koji je pohodio ovu razinu želi da nastavi svoje analiziranje, i da otkrije što bi bilo kad ga nikako ne bi smetale misli ili razgovor nekih njezinih stanovnika, može to tako da izvede. da oko sebe izgradi golemi ovoj kroz koji ne može da prođe nikoji od tih utjecaja, i onda (svakako držeći svoj um savršeno mirnim kao prije) da proučava prilike koje postoje unutar njegova ovoja.
Ako taj eksperimenat izvrši sa dovoljno pažnje. naći će da more svijetla nije postalo mirno jer njegove čestice nastavljaju svoje intenzivne i brze vibracije, već — tako reći, jednoliko homogeno da se ono sjajno blistanje boja i slable promjene oblika vile ne zbivaju, i da sada mora da zapazi drugi i sve različiti niz pravilnih titraja, koje su ranije zastirale umjetno izazvane pojave. Ti su očito univerzalnii, i nijedan ovoj kojega ljudska moć može da izgradi, ne može da se povolji zadrži ill ukloni. Oni ne uzrokuju promjenu boje, ne poprimaju oblika, vec se šire neodoljivom pravilnosti ulazeći neprekinuto u tvar razine, i izlazeći iz nje kao izdisanje i udisanje nekoga velikoga daha iznad naše spoznaje.
Ima više takovih zahvata koji se jasno razlikuju jedan od drugoga obujmom, titrajnim vremenom i tokom harmonije koju donose, a zamršeniji od njih sviju prelazi jedan veliki val koji se čini da je prava žila kucavica sistema — val koji izvirući iz nepoznatih centara daleko viših razina, izlijeva svoj život na cijeli naš svijet, i onda se u svom golemom toku povlači onome od koga je došao. Dolazi u dugoj valovitoj krivulji, a zvuk mu je kao šum mora, a ipak u njem i kroz njega neprestano odzvanja silna i zvučna pjesma triumfa, prava muzika sfera. Čovjek koji je jednom čuo tu veličanstvenu pjesmu prirode nikad je više posve ne izgubi, iako i ovdje, na ovoj fizičkoj razini iluzija, čuje je uvijek kao neku vrst pritajenih tonova koji mu uvijek dozivaju na um onu snagu i svijetlo, sjaj i divotu pravoga višeg života.
Odlikuje li se onaj što se našao u toj razini čistoćom svoga srca i uma, te je dosegao izvjesni stepen duhovnoga razvitka, može da poistovjeti svoju svijest sa prolazom toga čudesnog vala, da uroni svoj duh u njega, i preda se da ga ponese u visine do svog izvora. Moguće je, kažem, ali nije razborito — osim ako zaista uz njega stoji njegov Majstor. da ga u Pravi čas može da otme iz njegova snaznog zagrljaja, Jer bi ga inače ta neodoljiva snaga odnijela daleko u jog više razine, čiji daleko veći sjaj njegov ego ne može još da podnese; on će izgubit svijest bez ikakove sigurnosti kada će je i kako opet da steče. Istina je da je posljednja svrha čovjekove evolucije postignuce jedinstva, ali taj konačni cilj mora on da dosegne u potpunoj i savršenoj svijesti kao pobjednički kralj koji ulazi slavno u svoje nasljedstvo, nipošto da ga se odagna, te da ga obuzme stanje nesvijesti i da se nađe gotovo na rubu propasti .
Niži i viši nebeski svijet.
Sve što smo dosada pokušali navesti u ovom opisu, može se uzeti da se tiče najnižeg pododjela mentalne razine, jer i to carstvo prirode, upravo kao i astralno ili fizičko, ima svojih sedam podrazina. Od tih se četiri niže nazivaju u knjigama
"rupa" ili irazine oblika i te sačinjavaju nizi nebeski svijet, u kojem prosječni čovjek provodi svoj dugi živat blaženstva izmđtu dviju inkarnacija. Druge tri se zovu »arupa« ili bezlike, i one tvore viši nebeski svijet gdje djeluje ego koji se utjelovljuje, reinkarnira — pravi dom čovjekove duše. Ova sanskrtska imena su dana zato, što na rupa razinama svaka misao poprima odreiđeni oblik, dok se na arupa pododjelima izražava na posve različit način kako će se odmah raz-jasniti. Razlika između ta dva velika dijela razine. rupa i arupa, vrlo je značajna; zaista, ona ide tako daleko, da zahtjeva upotrebu različitih vehikala svijesti.
Vehikl prikladan za niži nebeski svijet je misaono tijelo, dok za viši nebeski svijet je uzročno ili kauzalno tijelo. sredstvo ego-a koji prolazi inkanacije slijedeći u njemu život za životom duž čitavo evolucijsko razdoblje. Druga je velika razlika- da se na ta četiri niža pododjela još uvijek može da javi neki stepen iluzije, obmane. nikako za ono biće koje
je tamo potpuno svijesno za žvota, već za nerazvijeno lice koje onuda prolazi iza promjene što je ljudi izazivaju smrću. Više misli i težnje što ih je imalo za svoga zemaljskog života sabiru se sada oko njega -. tvore mu neku vrst oklopa — neku vrst njegova subjektivnog svijeta; i u tome provodi on svoj nebeski život zapažajuci tek vrlo slabo ili uopće ništa od pravoga sjaja razine koja leži izvan njega, te zaista obično' drži, da je ono sto vidi sve što se tu može da vidi.
Nemamo pravo ako taj misaoni oblak smatramo kao neko omedenje. Njegov je funkcija da čovjeka pripravi tako, da se uzmogne odazivati na izvjesne vibracije — nipošto da ga se isključi i zatvori za primanje drugih. Istina je, da su misli koje okružuju čovjeka moć, kojom on privlači bogatstvo nebeskoga svijeta. Ta mentalna razina sama je odraz Božanskog Uma, spremište beskrajno golemog opsega. odakle čovjek koji uživa nebo može da crpi prema snazi svojih vlastitih misli i težnja stvorenih za fizičkog i astralnog zivota.
U višem pak nebeskom svijetu to omedenje više ne postoji, te je istina da su i tamo mnogi ego-i tek malo i kao u snu svijesni svoje okoline, ali u koliko vide, vide istinito i vjerno, jer misao više ne usvaja sebi iste odmjerene oblike koje poprima na nizim razinama.
Post je objavljen 26.07.2006. u 11:15 sati.