Bio je moja prva ljubav,moj prvi pogled na svijet.
Zbog njega sam vjerovala u vile,ponašala se djetinjasto i uvijek bila sretna.
Zbog njega sam letjela;zbog njega sam željela letjeti.
Bio mi je sve.svakog dana bih ga čekala,nitko nije znao da se s njim potajno nalazim,zajedno smo prošli sve.bio mi je utjeha,vjera,nada.razumjela sam ga,a i on je razumio mene.
Uvijek mi ga je bilo zanimljivo gledati,voljela sam njegove pustolovine i avanture.vjerovala sam u sve što je vjerovao i on.on je za mene bio višnja sila.on je razlog iz kojeg sam zavoljela mjesec i zvijezde,zajedno smo ih obilazili,pomagali smo životinjama i voljeli ih više od ljudi. Rekli su mi da sam djetinjasta,nisam ih slušala,a onda..onda su mi počeli ubijati snove,zabranjivati da se viđamo..zatim ga više jednoga dana jednostavno nije bilo..nije više došao..nigdje ga nisam mogla naći..bila sam na svim našim mjestima..nije ga bilo..nije mi ostalo ništa..samo uspomene.
Tek nedavno sam saznala što se dogodilo.oni su ga sakrili od mene..uzeli su mi ga..nisu se nikada pitali kako ću se ja osjećati zbog toga..nije ih bilo briga što sam ga voljela..
samo bih njemu rekla sve.samo on će znati sve.samo jedna osoba.samo jedan djecak.onaj koji će zauvijek ostati djecak.Mama mi je priznala da je ona bacila moju Petar Pan kazetu..mislila je da je samo uništila crtić,ali uopće nije shvatila da je time uništila i povrijedila jedan velik dio mene..otrgnula mi iz ruku sve moje snove..uzela ih i bacila bez pitanja..a meni je taj djecak toliko značio…razbila mi je sve snove…kako nakon nečeg takvog vjerovati odraslima..????
Post je objavljen 26.07.2006. u 08:35 sati.