Odsad nema više nadanja... nema maštanja. Što manje očekujem, manja su i razočaranja. Nema više razmišljanja... razbijanja glavom... odsad uživam u trenutku - ali doslovno. Ali ipak ti lijepi trenuci kratko traju i mogla sam se i pitati dokle će biti tako. Zapravo to nikad ne znamo.. ali mislim da je nekim ljudima suđeno da ne smiju uživati u životu i nadati se i planirati. Jer kako god okreneš, život nije baš lijep. Nije uživancija cijelo vrijeme. A možda je i bolje tako. Jer onda više cijenimo lijepe stvari u životu... a poslije tih lijepih stvari imamo snage nositi se sa onim ružnim.
Jeste ikad pomislili "kako mi je sada lijepo u životu? Imam posao s kojim sam zadovoljna / studiram ono što volim? Imam krasnu obitelj / dečka ili curu koju obožavam? Financijska situacija mi nije loša, mogu si priuštiti neke stvari" I onda nakon nekog vremena neke stvari padnu u vodu... Nešto se dogodi i više ne razmišljate kako uživate u životu, nego se pitate zašto se to događa baš vama? Jer stvarno nemate te sreće da vam stvari uglavnom idu od ruke? Da li je cijeli život takav? Da li je to zapravo život, usponi i padovi?
Jednu stvar znam definitivno... a ta je da ponekad previše razmišljam...
Post je objavljen 26.07.2006. u 10:50 sati.