C'mon, it's a beautiful moaning... 4. dio, pretprolog
"When I wake up, then I know I'm gonna be
I'm gonna be the one who's walking next to you"
---...---
"If I could walk five hundred miles I should walk five hundred more"
---...---
Prokletstvo.
Gdje sam?
U kamionu?
U kamiondžiji?
U... prokleto bilo - još sam nigdje.
Kad bi bar ova nesnosna muzika prestala... pored koga li ću to hodati kad se probudim?
I gdje ću, dovraga biti...
Nisam smio to reći.
Upalilo se svjetlo, muzika je prestala.
Uz jedan poprilično glasan tresak i neugodan osjećaj padanja, otvorio sam oči:
Masa nekakvih cjevčica izlazila je na sve strane iz svih rupa mog tijela.
Baš svih?
Grebanje u šupku, pardon, mišljah reći pupku, ali čemu biti neiskren i lažno moralan, prema tome - grebanje u šupku reklo mi je da je i tamo - cjevčica.
Vidno polje mi je bilo k'o u srednjevjekovnog viteza, sa spuštenim vizirom, naravno - hrđavo, tamno, usko i nepregledno.
A tako sam se i osjećao - k'o srednjevjekovni vitez netom nakon izgubljenog dvoboja na turniru, pri čemu valja napomenuti da je protivnik, najvjerojatnije, jahao mamuta ili crvenodlakog nosoroga. No, pošto su te životinje odavno izumrle, morao sam se zadovoljiti sa time da je moj protivnik jahao - šleper.
Nadam se samo da mu je moj poljubac sa brisačem umjesto ruže ipak godio u zadnjim sekundama ovoživljenja. Ako nije, hehehe... najeb'o sam kad dođem u onoživljenje.
No, najeb'o sam tako i tako, i prije onoživljenja.
Tko i ne bi najeb'o kad ima i Šefa i KontraŠefa na leđima.
Pardon, ne na leđima... na bolničkom krevetu!
Obojica su sjedila tamo, u svojim, relativno, pravim prispodobama, barem kako ih prikazuje suvremena ilustrativna zajednica.
Što pak znači da je s moje lijeve strane sjedila bijela, blještava prilika neodredivih godina, vrlo, vrlo neutralnog izraza na zamućenom nedefinirabilnom licu koje je zračilo dobrotom... i dozom nestrpljivosti.
Sa moje desne strane sjedio je pušeći se gospodin u crnom odijelu, elegantno skrojenom tako da naglašava rep i krila, ali da ih ne nameće, lica boje takve da bi se svaki kardiolog ozbiljno zabrinuo za svoju struku i za dotičnu spodobu ako bi je dobio u ordinaciju, no, međutim, unatoč chilli-crvenilu tlakaša i infarktera, ta je spodoba češće primala kardiologe, ili barem njihove zadnje pramenove duše, osim ako naravno nisu bili u pitanju dobri kardiolozi (sic!) koje je u tom slučaju primala lijeva spodoba, odnosno, opet - njihove zadnje pramenove duše. No, napomenimo kako bi lijeva spodoba bila interesantna i postala popriličan razlog za sumnjanje u stručnu ekspertizu svim dermatolozima i nutricionistima, a i psihijatrima. No, psihijatrima se više sviđalo razgovarati sa onom, desnom spodobom, dok su dermatolozi više zarađivali na spolnim bolestima, a nutricionisti na programima mršavljenja debelih filmskih zvijezda, tako da nisu previše obraćali pažnju na lijevu spodobu... osim, naravno, kada bi joj došli na istinu, što su prilično rijetko činili, budući im je gramzljivost to onemogućavala.
-Dečki... još ste tu? - promrmljah kroz ono što mi se činilo da su mi usta, iako im je položaj bio poprilično izmijenjen, negdje oko desne sljepoočnice.
Šef je podigao ruku i oko čaporaka se počela komešati ultratuberkulozna svjetlost.
-Nemoj, pusti... trebamo ga - reče KontraŠef
Ultratuberkulozne munje prijeđoše u gangrenoznozelenu, pa asfiksijaplavu da bi zamrle negdje oko cirozacrveno-bljuvačke. Priznajem, Šef mi je izuzetan talent za slikarstvo.
Ponovno je podigao ruku... opet mi čita misli.
-Ispravak - ne samo ja, obojica.
-OK, a sada postavljam vječno pitanje... pazite što ćete mi odgovoriti.
-Pitaj.
-Gdje sam... stenjnjnj... što se to dogodilo?
-Gabriele, ne pretvaraj se da si običan pregaženi pacijent, ne stoji ti dobro.
-Trenutno mi ništa ne stoji dobro. Noge mi izlaze iz olovice leđa, rukama mogu jedino dotaknuti dno kreveta... tko me to sastavljao? Pijani mesar? I ugradio mi je pileća prsa, svinjsku glavu i volovski rep, ne? A unutra imam tuberkulozna plućica na kiselo i potkoljenicu s meniskusom.
-Još te nitko nije niti sastavio, tu si na obdukcijskom stolu. Zavoji i cjevčice su samo privid, nije li ti čudno što te ništa ne boli?
-A hoće li me početi?
-Nemoj to željeti, uostalom, kome treba posve rastavljena hrpa mesa koja odjednom progovori? Ovome sirotanu koji radi obdukciju sigurno ne.
-Već rade obdukciju? Mogu li vidjeti kako izgledam?
-Evo.
Na stolu, na njegovoj polovici, otprilike, ležalo je moje tijelo na hrpi, totalno izmesareno. Zaista, noge su mi bile na leđima, a ruke su padale sa stola i lagano se njihale oko poda. Glava je zaista imala usta na sljepoočnici, a na mjestu nosa bio je veliki procjep, baš kao vizir na viteškom šljemu.
-Nisam baš neki prizor, zar ne?
-I ne, mada sam u svojoj karijeri vidio i lošijih mrtvaca - reče KontraŠef.
-Dakle, ispada da sam mrtav?
-A ti bi želio preživjeti udarac šlepera? Ne znam... mogu li biti brutalno iskren?
-A kada to niste Šefe?
-Hm, da, imaš pravo... no - takav udarac ne bih preživio niti ja, naravno, kada bi me šleper mogao lupiti...
-Kolega, nemojte me dovoditi u iskušenje.
-Kao što se kaže, stari moj - I dare you, I double dare you. Ali, baš me zanima što će na to svi oni ostali arkanđeli reći... neće ti to proći Komitet za Odobravanje Boguugodnih Nedjela.
-Da znam... - snuždi se KontraŠef... - ali priznajem da me dovelo u napast.
-E, priznao si, sada si još odredi i pokoru.
-Kolega... prestanimo razgovarati u tim terminima, ionako kršćana nema baš toliko na svijetu.
-Ali meni je ta terminologija najdraža.... - počne cendrati Šef.
-Bilo bi dosta... ovaj naš Gabriel se počeo već dušno dezintegrirati... morali bi ga vratiti nekud.
-Privremeno ili stalno?
-Stalno, bojim se, kao privremeni smještaj imam samo goluba, a dovoljan mi je jedan Sveti Duh, ne trebam goluba koji se ceri leteći.
-OK, smisliti ću nešto - reče Šef i spusti bradu među ruke.
Rogovi mu se spojiše električnim lukom...
Ponovno neugodan osjećaj pada uz tupi tresak.
-Mhmmm... - kakav mi je to glas?
-Dušo probudila si se!
-... - imam blagobezobrazi osjećaj da moj Šef ima istančan smisao za humor... jedino što to još moram i shvatiti... ovako je prilično, tzv. čovjek, bez ukusa... Ostaje samo nada da sam zgodan.