Pregled posta

.:vizinada, negdje oko 3 iza ponoci:.

Monteno najvjerojatnije ne dolazi u Istru.



Bila je prekrasna vecer. U nasoj sjenici skoro do 2, nas cetiri – sestra (26), Barbi (27), Nelica (23) i ja. Pivo (MB – Replay odmah u mislima), smrdljivi martini (i još štošta leteće) i razgovor u nedogled.
Jel netko tu spava? ; Ne vjerujem, culi su nas i znali da ce potrajat'.
Puno deskripcije, smijeha, sestrin vjecni strah od prolaznosti, moj strah od prolaznika. Lagano pripita odlazim traziti jos, a vracam se praznih ruku dok napad misli stvara nepodnosljiv kosmar. Pisati! Napokon me ponovno zove taj poriv za olovkom! Ne zelim tipkovnicu nocas jer jutro je pametnije i za kompjuterase. Iako znam da jutro ni sutra necu svjesno dozivjeti. Naviru mi slike, i ideje, i ljudi u tim slikama i sve je opet fantasticno u mislima, i brzo, i u bojama!



Sjetila sam se jednog tuluma na Ravnicama. Mislim da je bio 1. april (zapravo sam u to sigurna, ali ne smijem odati svoju kvazi-opsjednutost datumima). Pijana u svom svijetu u kojem je DJ Pero pustao Queen, svijetu koji je jedva poznavao Katju (sretan-jucer-rodjendan!) i neke druge bitne ljude. A onda uskoro u kuhinji – razgovor s Maxom. Malo toga se sjecam sta sam pricala, ali znam da sam PREpricala, uzivljena u svoja, tada maglovita, osjecanja i nekakve intenzivne teme. S gladju koja mi je parala zeludac, pa sam ga natjerala da me nahrani mini-sendvicima s debelim slojem kobasice i sira (ako se ne varam).
I od te veceri, Max je drug. Jedna totalno pozitivna licnost jakog karaktera i iznimnog humora, a dobar k'o kruh! Čak i onda kad se udruzi s ostalima i zafrkava me na racun nekih stranih drzava; i onda kad dosadnu vecer provodimo u mraku, pa na kraju jos mora i vozit mene i Replaya u dom; kad gleda eurosong s hrpom komentatora oko sebe i vjecito kasni!
Ma drz' se, kralju, ti si nas Max Croatorum! :)



Sjecam se i dana kada me Zagreb odusevio. Bila je vruca nedjelja sredinom lipnja. Cipre je najavio kavu u Petici. Merry i ja, naravno, pristajemo na naseg juznjaka. Uvijek! Uzivancija, caskanje, a grad… Grad je kao i zivot inace lijep. Setnja preko mosta, zatim nasip, hipodrom… to je bio Zagreb – gledati ga kako se topi pod suncem, biti s prijateljima i pamtiti taj trenutak i ono nesto zelenila obasjanog medju gomilama betona.



Veceras sam shvatila dosta toga.



Zelim putovati. Zelim provoditi vrijeme s ljudima koje volim. Pisati. Sanjati. Poludjeti s vremena na vrijeme. Sutjeti. Pomoci. Zagrliti. Pjevati. Smijati se.
razumjeti!
Ma hocu da mi zivot zauvijek bude samo niz sretnih popodneva!



Sjetila sam se jucer jednog mirisa. I pozeljela ga zadrzati.



I na kraju dana – kraj filma Sati. Ali divan je. Sestra i ja same u stanu, mislimo na roditelje tamo negdje u DR. a mi ovdje u Obecanoj Zemlji, kako sam ju ja obicavala prozivati. Motovun svijetli ovih dana najvise u godini (gledam ga s prozora).
I jedna molba – imajte milosti i ne nazivajte ovo melankolicnim pismom jer to uistinu nije! Ovo je samo neuspjela potreba za olovkom! Hvala…




*stihovi iz: Azra – Kao ti i ja





Post je objavljen 25.07.2006. u 13:11 sati.