Zadnjih par mjeseci prolazio sam kroz drastične promjene u životu. Ne želim sve pisati na blogu jer blog nisam ni zamislio kao svoj dnevnik već više kao mjesto edukativnog karaktera. Ukratko, kao što je netko napisao u komentaru, počeo sam raditi računovodsto umjesto da napravim biznis od toga. Na kraju sam odustao od tog posla. Međutim stvari koje sam proživio u tih godinu dana razotkrile su mi više o samom sebi nego što bih saznao za još 100 godina da se nisam upustio u to. I mogu vam reći nisam baš lijepe stvari otkrio. Pozovite me na cugu da vam ispričam detalje (he, he, he)
Nego da vam ispričam o gospodinu M. kojeg sam upoznao prošli tjedan u Crnoj Gori. Zanimljiva priča. Dakle g. M. je crnogorac :) Kao i svaki crnogorac ni on nije sklon pretjeranom (fizičkom) radu. Nemojte me sad loviti za detalje, ali priča ide otprilike ovako. Prije jedno 14 godina otišao je u jednu europsku zemlju. Tamo je imao neke poznanike, prijatelje i oni su mu našli “nekakav” posao. Doslovce nekakav. Bio je to za njega grozan posao o kojemu nije imao pojima, ali nekako je izdržao godinu dana. Nakon godinu dana učlanio se u sindikat. Naime godinu dana je minimum koliko morate raditi da steknete to pravo. Nakon toga je dao otkaz. I sad dolazi zanimljivi dio. On je unaprijed znao da će kao član sindikata kada prestane raditi dobivati još 90% svoje plaće narednih 2-3 godine!! Izdržao je godinu dana i sada se mogao posvetiti svome bogatstvu. Pokrenuo je svoj posao i sada je vlasnik nekoliko nekretnina u toj zemlji. Upravo ulaže u još jedan veliki posao iako nema toliko novaca. Kad sam ga pitao kako se usudi krenuti u tako nešto on mi je hladno odgovorio: gle, krenut ću tako da napravim temelje – toliko novaca imam i onda ću prodati par stanova unaprijed za cash i s tom lovom završiti ostatak. To je ideja. Hoće li uspjeti? Ja sam nekako uvjeren da hoće. G. M. mi je rekao da on uvijek tako u životu radi: baci se i onda jednostavno MORA uspjeti jer povratka nazad nema! Priznao mi je da se na taj način natjera da razmišlja i pronalazi rješenja koja inače običnom čovjeku nikada ne bi pala na pamet. Odlična strategija o kojoj sam dosta čitao po razno raznim kjnigam, ali ipak je drugačije kad upoznate čovjeka uživo.
Još neke stvari koje sam naučio od gospodina M.
Riječ koju je najviše puta upotrijebio je bila riječ: VIZIJA. Kako u životu i u biznisu treba imati viziju. Bez toga nema ništa. Sjedili smo u Crnoj Gori i gledali kako stranci ulažu u ogromne hotele koji će biti jako skupi. Ti stranci imau viziju. Za 10 godina, a možda i prije oni mogu od Crne Gore napraviti Monte Carlo. Btw. U Crnoj Gori su već počeli naplaćivati ulaze na plaže, ali i u stare gradove, zidine – sve što vam padne napamet. Iskreno malo me to i iživciralo.
Zatim mi je ispričao kako je tražio kredit od 10.000 EUR-a, a banka mu je odmah ponudila 25.000 EUR-a i on je naravno uzeo 25 i kupio si auto. Zatim je malo stavio računicu na papir jer je skužio da ga auto puno više košta nego samo kamata na kredit (kasko, osiguranje, servisi benzin itd.) i nakon 6-7 mjeseci prodao je auto i vratio dio kredita, ali je još uvijek ostao dužan cca 5.000 eura koje je morao vraćati. Bila je to njegova prva lekcija o kreditima. Razlika između njega i milijun drugih ljudi je što je on vratio auto i kredit. Bio je dovoljno pametan da vidi kako mu se to ne isplati. Sada kupuje polovne aute stare godinu dana :)
Potvrdio mi je ono što i sam vidim. Ljudi uzmu kredite, kupe stanove i aute i onda se grčevito drže svog posla i jako naporno rade jer moraju vraćati kredit. Iako u Europi ljudi jako dobro žive i imaju visoki standard i dalje nisu slobodni. Čak i tamo vrlo rijetko kome padne na pamet učiniti ovo što je g. M napravio u njihovoj zemlji.
Pričao je i o strpljivosti kako treba postepeno graditi stvari malo po malo, godinama i onda odjednom: BUM! Uspjeh preko noći. Naravno vrlo malo ljudi zna koliko je zaista bila dugačka ta noć, ali ovako lijepše zvuči:)
Što vi možete uzeti iz ove priče
Iako mi je bilo smješno njegovo priznanje da ne voli previše raditi i zvučalo mi je dosta "balkanski" fora sa sindikatom (odradim godinu dana i onda dobivam 90% plaće) moram priznati da se to pokazalo jako uspješnim. Prvo što mi je palo na pamet su svi oni koji još žive kod staraca, a zaposleni su. Vjerojatno daju dio plaće za režije i hranu, a ostatak... ostatak? Da! Ostatak mogu uložiti, investirati, štediti bilo šta osim potrošiti na mobitele, auto i obleku. Hoćete li vi završiti kao g.M. i svakom svom djetetu ostaviti otplaćeni stan (ima dosta djece:)) ili ćete kao miljun drugih raditi cijeli život da otplatite jedan svoj stan?
I za kraj jedan citat koji sam nedavno čuo, a jednostavno ga moram podjeliti s vama:
Dobivamo onoliko prilika u životu koliko smo ODGOVORNOSTI spremni prihvatiti.
Čak se i dobro uklapa u ovu priču. Mislite li da bi se g. M. pružila prilika uložiti u jedan tako veliki posao koji realno nadmašuje njegovo financijsko stanje da on nije spreman preuzeti odgovornost i to odraditi?
Post je objavljen 25.07.2006. u 09:56 sati.