Potpuno obučena, ležala je u njegovom zagrljaju. Njezine male grudi izvirivale su iz skupog push-up grudnjaka nježnoljubičaste boje, sa podstavljenim košaricama i žicom. Čak i u ležećem položaju grudi su joj izgledale veće nego što ih je godinama zamišljao. Bile su kao dvije breskve, skrivene od vreline ljeta, što je prodiralo kroz otvorena balkonska vrata u hotelu kraj mora.
Ili je to samo sanjao?
Bili su glumci u amaterskoj predstavi, prema poznatom književnom predlošku. Glumci-amateri, on - voditelj pošte u ranim pedesetima, neženja, s dosadnim životom malog, provincijskog mjesta, sa svojim golubovima na balkonu i kartanjem subotom. Ona je baš završavala srednju školu i bila je idealna kandidatkinja za glavnu glumicu predstave, onako djetinjasto zaigrana i puna tinejdžerske ushićenosti svim i svačim, od zaštite tuljana do angažirane ženske poezije. Njezin mu je otac bio kolega sa studija u sedamdesetima, a zadnjih ga je dvadeset godina pamtio po alkoholičarskim ispadima u lokalnom šah-klubu, gdje su obojica već godinama bili majstorski kandidati. To amatersko kazalište, kojeg je vodio nesvršeni student režije s glumačkim ambicijama, bilo je jedino osvježenje u žabokrečini koju već godinama nije imao tko zatalasati.
Obožavao ju je izdaleka, a iskrenost rečenica koje je izgovarao pod budnim okom režisera i ostatkom glumačkog ansambla brižljivo je zatrpavao namjernim afektiranjem. Glumio je da glumi kako ga je očarala ta djevojka-žena, ali nju nije uspio zavarati. Prepoznavala je pod svim tim maskama i pretvaranjima njegovu ranjivost i zaluđenost, naslućujući intuicijom koja je ženama svih godišta bila jednostavno urođena.
Premijera je primljena mlako, koliko su prijatelji i rodbina glumaca u predstavi imali razumijevanja za kazališne daske uopće, uz dilentantizam učesnika i sirotinjsku postavu na pozornici jedine kino dvorane. Odigrana je još jednom pred polupraznom dvoranom, prije nego je zaboravljena. U njihovom gradu ni vrhunske predstave jednih Histriona nisu punile dvoranu, pa kako bi jedno amatersko kazalište? Namjeravao joj je pisati, ali se pribojavao da pismo ne padne u tuđe ruke, pa je na kraju od pisanja odustao. Povremeno bi slušao od njezinog oca pijane hvalospjeve o kćeri-studentici, anegdote s fakulteta novinarstva, prepričavanje promocije i usputne vijesti o kćerinom zaposlenju u gradskoj rubrici lokalnog lista. Izvještavala je s tržnice, ali bože moj, odnekud se mora početi, zar ne? Nitko u startu ne započinje s intervjuima ili vlastitom kolumnom. Uostalom, najmlađa je diplomirana novinarka u njihovom kraju, tek su joj dvadeset dvije.
Kad ga je nazvala i predložila mu da se nađu u hotelskoj sobi, nije mogao vjerovati. Činilo mu se, da su zaluđenost knjigom - predloškom predstave, njezina mladost i glumljeni zagrljaji na sceni skoro već izbjedjeli iz sjećanja. Ne toliko zbog nedostatka želje za njom, već upravo obrnuto – i previše je te scene i sjećanja vrtio u glavi zadnjih pet godina. Slike su se pomalo izlizale, postale zamrljane na rubovima, kao prave fotografije od čestog dodirivanja. Lica i scene iz tog vremena izblijedile su, a likovi ostali bez jasnih crta lica.
Dok je uzimao ključ hotelske sobe, davno zaboravljeno uzbuđenje opet ga je obuzelo. Nije ga zaboravila! Za nju nije bio pedesetogodišnjak, vršnjak njezina oca i dosadni poštanski službenik, već uzbudljivi junak romana, netko sa šarmom i stilom. Netko, čiju je sudbinu ona mogla držati u rukama još godinama prije, da je samo poželjela. Javila se telefonom, zauzeta je, kasnit će. Otvorio je bocu najskupljeg šampanjca, koju je prokrijumčario u sobu i nazdravio svom liku u ogledalu. Živjeli! Za ostvarenje snova i maštanja iz ljubavnih romana! Novi ga poziv i novo odgađanje njezinog dolaska nije uznemirilo – novinarka je, ima obaveze, prijatelje, treba smisliti izgovore… Do deset, već je načeo i drugu bocu šampanjca. Vrtjelo mu se u glavi od gladi, alkohola i mučnine. U jedanaest uvečer, njezin ga novi poziv nije iznenadio. Znao je što slijedi, a njezine isprike i objašnjenja dočekao je sa olakšanjem, blagonaklonošću i čak sa simpatijama. Naravno da nije mogla. Nema problema, vidjet će je sutra. Da, lijepo će spavati. I on njoj želi uzbudljive snove. U polumraku hotelske sobe potražio je daljinski i upalio tv. Prebacivao je kanale, šetao kroz noćne programe, namijenjene drugim usamljenim ljudima, koji su strasno živjeli tuđe, filmske živote u trajanju od dva sata, s pauzom za reklame. Te noći imao je dobar ulov, davalo se par klasika, koje već dugo nije gledao, a pred jutro su pustili njegov omiljeni – Casablanca. U šest ujutro konačno je zaspao.
U jedanaest prijepodne ona se, začudo, ipak pojavila. Ispričavala se. Izgledala je iskreno sretna što ga vidi. Zagrlila ga prijateljski i poljubila u obraz. Mirisala je na junakinju iz knjige, a malene šake s izgriženim noktima potvrđivale su njezine godine i status. Gledao ju je sa smiješkom, odjednom lak kao pero. Slobodan od iluzija i filmova iz mašte, neopterećen očekivanjima, planovima i neutemeljenim nadama. Jutros se dobro pogledao u ogledalo i konačno bio zadovoljan onim što vidi. Da bi ulovio pticu mladosti, nije bilo nužno da opet postane mlad. Bilo je dovoljno da ima svoja vlastita sjećanja.
Ležali su potpuno obučeni na krevetu, sklupčani jedno uz drugo kao poslije klimaksa, iako nikakvog seksa nije bilo. U zamračenoj hotelskoj sobi pričala je satima i tek povremeno ga ovlaš poljubila nikotinskim usnama bez strasti. Skoro da se nije sjećala detalja s njihove kazališne predstave i njemu je sinulo, da je sve bilo u njegovoj glavi. Mjehur od sapunice lagano se podigao u zrak i rasprsnuo, ostavljajući ga lakim i slobodnim.
Sagnuo se, poljubio je u obraz i na odlasku joj mahnuo. – Imaš šampanjca u frižideru - rekao je i zatvorio vrata za sobom. Smiješio se, dok je žustrim koracima grabio prema autobusnoj stanici. U ponedjeljak će konačno udovici iz zgrade, koje ga već godinama poziva na kavu, odgovoriti potvrdno.
Pa što, ako je je njegova vršnjakinja i pred mirovinom?
Post je objavljen 25.07.2006. u 02:34 sati.