gledajuci u prazan monitor i sjecajuci se kako sam nekad obozavala pisati gluposti i izrazavati svoje osjecaje na papiru, pomisljam da nebi bilo tako lose uraditi opet nešto takvo..barem ponekad. boli me sjecanje na to razdoblje. razdoblje puno boli, patnje i suza prolivenih radi osoba koje to ne zasluzuju. u to vrijeme znala sam satima pisati o njegovim ocima, njegovoj rijecima, gestama, osmijehu..i o tome kako me i ne primjecuje. a najbolje od svega bilo je to sto sam se nakon toga jos gore osjecala. valjda sam sad pametnija. jer jos uvijek placem, patim i volim, ali zivim. prije godinu dana bila sam mrtva. sad dok ga gledam i smjeskam mu se, iako znajuci da mu nista ne znacim, ne dolazim doma placuci sto mi nije uzvratio, jer naucila sam zivjeti od nekih njegovih bezazlenih i usputnih reakcija ponukanih samo ljubaznoscu, nicim vise.
evo, u ovom trenutku pitam se, zasto od svih tema na svijetu, ja pisem o njemu, malom nevaznom bicu sto mi obasjava dane svojom..postojanoscu. mislim da bih umrla kad bi mu se nesto dogodilo . ili bilo kome drugom do kog mi je stalo. toliko se bojim patnje da je to sebicno. radije bih da ja umrem, pa da drugi pate (ili ne), nego da ja opet prozivim onaj pakao. pakao koji nikada necu preboljeti. pakao u kojem je on trenutno pod zemljom, a mogao je (i trebao) imati zivot ispunjen pozitivnim stvarima, a ja koja proklinjem svaki prozivljeni dan, jos uvijek sam ovdje. ni sama ne znam kojom svrhom, jer nista u mom zivotu nije tako dobro da bih zasluzila postojanje. ne zasluzujem zivot i zaista mi je zao sto ga imam, jer da je on na mojem mjestu, sigurno bi ga bolje iskoristio, jer bio je predobar..
ponekad me bas uhvati neki gnjev kad se ne mogu prestati pitati koja je svrha svega ovog kad je tako nepravedno. zasto se dobrima dogadaju lose stvari, zasto dobri umiru, zasto svijet mora biti tako izopacen? sad bi pravi odgovor na ovo bio - mi smo ga takvim napravili. ali nismo, jer ako On upravlja zivotom, smrcu, nasim djelima i mislima (a ja vjerujem da je tako) kako mi onda mozemo biti krivi za zlo? zlo dolazi samo od sebe. ja znam.
kako ljudi mogu zivjeti i ne biti svjesni ovog prokletstva? jesam li ja jedina svjesna cemu sve ovo vodi? ili se jedino ja varam...zivim li jedino ja u uvjerenju da su ljudi šuge, prokletinja...nisam licimjer. to mislim i o sebi i mrzim se sto sam takva. no kako da se promijenim kad sam takvima okruzena? ako se svi jebu okolo, lazu, piju, puse, drogiraju se, ubijaju zivotinje, jedu ih, ako su svi takvi kako da ja budem drugacija? pokusala sam, ali zavrsila sam u potpunoj izolaciji, bez ikog tko bi me shvatio. govorili su mi da je to jadno, da se smirim i budem kao ostale curice moje dobi...
i tako ja sad pokusavam pit, pusit i jebavat se po selu, jer upravo to rade sve ostale curice moje dobi, ali ni to mi ne uspijeva. mislim, mogu ja biti kurva, nije bad. al ne zelim. ne razumijem kako netko moze iz dosade zavrsit s nepoznatom osobom u mraku samo da bi mogao dodati jos jedno ime svom spisku?
ubijaju me razmisljanja poput ovih. bez razloga. ubija me cinjenica da nema nikog tko me razumije i tko dijeli misljenje sa mnom. glupo je to i ocekivati od 18-ogodisnjaka kojima se svijet sastoji od svih jebancija protiv kojih ja jesam. sve to treba poubijat.
....iako tu ima napisanih svakakvih sranja, nemam ja nista protiv takvih ljudi, to je njihov zivot. ja samo izrazavam svoj stav o tome.
Post je objavljen 24.07.2006. u 22:20 sati.