Nekad poželim živjeti u sedamdesetima. Pa čak i uz moje skromno znanje o tom razdoblju.
Ne znam... želim... želim, miris gitare Johnya Casha u malenoj sobici obljepljenoj posterima Audrey Hepburn, Grace Kelly i Led Zeppelina.
Zahtijevam vrući, ljetni miris na smećkastoj koži i cvijeće u svojoj dugoj smeđoj kosi.
Hoću kratke traper hlače i žutu majicu na kojom velikim slovima piše "Coca-Cola".
Bijelim slovima.
Ležim na krevetu očiju uperenih u strop a stari dobri vinil muči moj gramofon i preskače pjesmu.
Iznova i iznova.
Sjedimo na travi spaljenoj od sunca, i... kako ironično... pušimo, dok nam nosnice ispunjava vonj
koji dopire od prolivene pive a dušu ispunjavaju zvukovi... ne znam. Čega god želim.
Doorsi. Zepplini. Hendrix.
Za petama nam gori zakon. U kostima nam gori revolucija.
Ne želimo smrt. Želimo ljubav, i oh, kakav klišej, želimo mir!
Ponekad boli, što i onako premala upućenost u detalje tog doba, je potpuno zanemarena pod željom da jednostavno i bezazleno udišem zrak sedamdesetih. Čežnja za nečim što dobro ni ne poznajem.
Lažem...........................
Ne želim dobrog starog Casha ni svoju sobicu gdje ispod kreveta čuvam 2 ljubavna pisma.
Želim živjeti na ulici, vrijeme provodeći u podzemnoj željeznici Chicaga gdje poznam sve ljude s narko-scene. U svako doba ugrožavati život ubodima nečiste igle pune prljavog heroina. Želim teturati po bespućima krvlju i bićem ispunjenim heroinom i opijatima dok mi u srcu zavija "Stairway to heaven". Sve mi je ravno. Pa i činjenica da preživljavam od danas do sutra samo za jedan zadnji šut.
Nije mi hladno ni vruće, nemam grižnje savjesti. Ne volim, ne mrzim, ne poznajem: kontradiktornost, paradokse i tvrdoglavost. Greške, velike ili male, ne registrira moj um. Groteska je izbljedjela kao umjetno cvijeće pod najlonom na grobu mojih djedova i očeva. Prezir i ciničnost zamrli. Potpuno mi je svejedno.
A samo ponekad kad se sve ovo uzdigne iznad razorne moći i želje za heroinom... ponekad, kad se sjetim kako sam slaba, upalim onu pjesmu... ma znate onu...
I was doing time in the universal mind.
I was feeling fine.
I was turning keys, I was setting people free.
I was doing all right.
Then you came along
With a suitcase and a song,
Turned my head around.
Now I'm so alone
Just looking for a home
In every place I see.
I'm the freedom man
That's how lucky I am.
Samo mi to ponekad padne na pamet.
"I think we're gonna be ok."
Post je objavljen 24.07.2006. u 21:09 sati.