Čovjeku je potreban predah od vlastite sobe. (...)
Pošteno govoreći, samo mali broj odraslih umije vidjeti prirodu. Većina svijeta ne vidi sunce. Ili je, u najmanju ruku, njihovo viđenje veoma površno. Sunce osvjetljava čovjekovo oko, ali djetetu blista u oku i u srcu. Pravi je ljubitelj prirode onaj čija su unutarnja i vanjska osjetila još uvijek međusobno u skladu; onaj tko je zadržao duh djetinjstva čak i u dobi pune zrelosti. Njegovo općenje s nebom i sa zemljom postaje dijelom njegove hrane svagdanje.
U utihnulom predijelu, posebno u dalekoj crti vodokruga, čovjek vidi nešto onoliko lijepo koliko je lijepa njegova vlastita priroda. (...)
Ipak, izvjesno je da moć koja izaziva tu slast ne počiva u prirodi, nego u čovjeku, ili u njihovom uzajamnom prožimanju. Neophodno je s velikom odmjerenošću uživati u tim zadovoljstvima. Jer priroda nije uvijek svečarski gizdava – isti prizor koji je jučer odisao miomirisima i ljeskao se kao sjajna krljušt nimfe, danas je prevučen sjetom. Priroda uvijek nosi boje raspoloženja.
(Ralph Waldo Emerson, Ogledi)
premješteno na novo izdanje bloga:
velika teza svijeta? (ulomak iz Bela Hamvas, Jasmin i maslina)
Bog mladosti (pjesma Friedricha Hölderlina)
inspiracija? (ulomci Friedricha Nietzschea)
Post je objavljen 24.07.2006. u 15:27 sati.