Nekako se ustalilo da nas ženske uvik boli neki k*, a da su muški uvik od voje i šta su umorniji to su više željni seksa. Šta se mi žene više narintamo po kući to smo in napetije. Ali ajme si ga nama ako ih išta zaboli. Padaju u afan. Misle odma da su čapali čagod neizličivog. Dok rečeš "keks" pritvore se u neman hipohondra. Počmu s depresijon, a čangrazavi su da je to Bogu za plakat. U principu nije njima ništa. Fali in pinku seksa i dikoja lipa rič u stilu da su najbolji, najjači i jedini... i to bi, mislin, bilo sve!
Najgora od svih početnih bolesti je ćelavost. Neki tako padnu u depresiju da započmu čitnit neke čudne frizure po glavi. Neki se odma obriju i opravdavaju okolo da ne pate od kompleksa ćelavosti, a i da je to znak potencije.
Druga neizličava bolest zbog koje ih ne možeš skinit na plaži izuzetna dlakavost po leđima i ramenima da bi im i stari James Bond pozavidija. Za ovu isto ima opravdanje da je to od prevelike doze muškosti i hormona.
Treća bolest su side dlake koje počmu napad oko bafa, priko brade, a zatim izdajnički priko prsiju. Ova in je neizličivost najdraža jer in zbog toga mi žene dajemo komplimenat da su šarmantni.
Zaboravila san najubojitiju „bolest“ koja se afirmira već u prvin misecima zajedničkega života, kad se prepuste slučaju da smo ih mi žene na prevaru zarobile u bračne mriže pa uzgoje kolut za spašavanje oko droba, a zaboravljaju da i na vece idu s auton. Kod ove bolesti isto prolaze kod većine žena jer tako dobivaju na simpatičnosti.
Kad krenu prve bore opet se brče da su tek sad stari morski vukovi.
Borami sitin se jednega grafita isprid moga tipično muškoga faksa: „Da mi je imat ženski mozak, pa da se odmorin!“ pa se promislin kako je taki grafit moga napisat jedan pametan muškarac?
Post je objavljen 24.07.2006. u 14:33 sati.