Iako se svrha kamenih bogova i dalje ne znam prema suvremenim istraživačima, istraživanja pokazuju kako su oni zaista predstavljali umrle vladare koji su nekoć imali dobrotvorne natprirodne moći (mana). Zanimljivo je to što su na otoku zabilježene
različite geomagnetske anomalije, pa postoji vjerojatnost da su ti monoliti djelovali kao žarišta iscjeliteljske Zemljine energije, jednako kao i kamene stijene u Britaniji i drugdje po svijetu. Postoji dakako i teorija Da su ti kipovi, koji stoje kao vječni čuvari Uskršnjeg otoka,
možda portreti bića iz nekog stranog svijeta. Bića iz dalekih zvjezdanih prostranstava, kako misli švicarski pisac Erik Von Deniken? Ili je možda ova jedinstvena galerija čiji je svod vedro pacifičko nebo, ipak okamenjeni spomenar koji nas podsjeća na moćne
stanovnike legendarne Zemlje Mu, pacifičke verzije Atlantide? Tko su i što su zapravo ti nijemi kameni divovi? O čemu sanjaju i što nam poručuju? Povijest «Uskršnjeg Otoka» Raniji kipovi, vrlo se razlikuju po obliku, ali svi kasniji primjerci prikazuju istog čovjeka (čiji je identitet nepoznat). Svaki je kip isklesan samo do nogu i ima nisko čelo, ispijene obraze, izbočenu bradu , orlovski nos, jako duge ušne resice i crveni čuperak na glavi. Ti su čuperci isklesani iz stijena malog vulkana koji se naziva Puna Pau. Većina kipova teži 25 – 40 tona i visoki su od 3,5 – 7,5 metara, ali su tijekom godina otočani klesali i puno veće: jedan nedovršeni primjerak još se uvijek nalazi u krateru
Rano Rarakua; a težak je oko 270 tona i dug oko 21 metar. No to je samo jedan od 400 nedovršenih kipova koji su pronađeni u krateru. Ti su kipovi ostali nedovršeni zbog žestokog građanskog rata među otočanima, Hanau Epe ili Dugouhih za koje se pretpostavlja da su bili vladajući narod i Hanau Momoko ili Kratkouhih, koji su im bili podanici. Godine 1680. Rat je završio pobjedom Kratkouhih koji su poubijali sve Dugouhe osim jednoga. Nakon 42 godine kada je otok otkrio Roggeveen, došao je kraj dugotrajnoj zolaciji otoka. Godine 1774. stigao je i kapetan Cook i otkrio da su u proteklih 50 godina, za vrijeme izbijanja novog rata, kameni divovi srušeni s postolja i pobacani po zemlji, ali se ono najgore dogodilo 1862.g. Te je godine peruanski i robovski brod pokupio gotovo sve muškarce s uskršnjeg otoka i odveo ih u Peru da rade u rudnicima. Većina ih je umrla a nekolicina koja je preživjela i vratila se na otok nakon posredovanja tahićanskog
biskupa, bila je zaražena kozicama. Ta je zarazna bolest desetkovala već ionako prorijeđeno stanovništvo; do 1877 ostalo je samo 111 otočana. Jedna od najtragičnijoj posljedica te strašne sage o patnji, smrt je posljednjeg otočana koji je znao njihovo jedinstveno pismo (nazvano rongo-rongo, urezano na drvenim pločama) koje je do danas ostalo nedešifrirano. Godine 1888. Čile je prisvojio Uskršnji otok i otada se stanovništvo postupno povećavalo, tako da danas tamo ima oko 2000 stanovnika. Tridesetak su kipova ponovno postavili na noge ekipe znanstvenika.