Danas bi se želio osvrnuti na nešto što je vrlo rašireno u našem društvu kao primjereni oblik odgojnih mjera, i to mnogi podržavaju, iako možda ne javno, ali ipak očekujem da će komentari u vezi ovog posta(ako ih bude) biti poprilično proturječni... Govorit cu o fizičkoj kazni u odgoju. Je li dobro primjenjivati fizičku kaznu u odgoju? Neki sigurno smatraju da je, pa zato, dati ću i svoje i znanstveno(psihološko) gledište na ovo. Da se razumijemo, ja ovdje ne govorim o fizičkom zlostavljanju koje se, nažalost, pojavljuje u mnogim obiteljima(i ne samo u obiteljima), to je nešto posve drugo i mislim da nema previše veze s fizičkom kaznom.
Mislim da svi dobro znaju razliku između to dvoje, tako da nema potrebe da objašnjavam. Ovaj post, na sreću, neću previše temeljiti na stvarima koje su se meni događale, jer, iako su i moji roditelji koristili taj tip kazne, nije bio previše izražen. Ja imam i brata, i kod njega je toga bilo više, ali stvarno ne mogu reći da je to pozitivno utjecalo na njegov život, štoviše, bilo je upravo suprotno, bar se meni tako čini. Razlog zbog kojeg sam odlučio progovoriti o ovome je da je takva kazna duboko ukorijenjena u samu srž našeg društva(što ne znači da je dobra), i dolazi od nekih predrasuda koje su postojale u prošlosti. Prije je čak i u školama bila dopuštena fizička kazna, a možete zamislit kako bi sad to izgledalo u nekoj školi. Upravo kao što smo iskorijenili to iz svjetskog sustava školstva, mislim da možemo, ako ne iskorijeniti, onda bar smanjiti korištenje sile u odgoju. Zato je ovaj post posebno upućen novim roditeljima, a i onima koji će to tek postati! Ne ponavljajte greške vaših roditelja, nego ih ispravite. Mislite li zaista da će dijete izvući nešto dobro iz toga da ga tučete?Pa čime se uopće može zaslužiti primjena sile? Razbijanjem čaše? Psovkom koju je dijete, usput rečeno, naučilo najvjerojatnije od roditelja? Svađom s bratom ili sestrom? Pa svi smo nekad bili djeca, zar je upotreba sile pravi način rješavanja s nepodopštinama naših najmađih? Dobro, ne govorim ja sad ovdje o jednoj laganoj pljusci ili sl. Govorim o kazni, kazni koja izaziva bol, ne samo fizičku nego i psihičku. Sjetite se kako ste se vi osjećali kad su vas roditelji tukli. Nije stvar samo u fizičkoj boli. Gdje je poniženje, moguća nepravda, bijes i ljutnja koju takav postupak izaziva,osjećaj nemoćnosti, nemogućnost obrane.... Pa i djeca imaju osjećaje. Znam da ponekad mogu razbijesniti roditelje svojim ponašanjem, ali sjetite se svog djetinjstva, svog ponašanja. Mislim da korištenje fizičke kazne ustvari označava nesposobnost roditelja da situaciju riješi drugačijim, boljim načinom. A da moje riječi ne bi ostale nepotkrijepljene, evo vam malo psihologije, malo činjenica. Za početak, moram vas upoznati s nekim pojmovima. Kod jedne vrste učenja(operantno uvjetovanje) postoji nešto što se zove potkrepljenje. Ono može biti pozitivno ili negativno(ali ne mješajte poslijednje s kaznom!!!). Potkrepljenje je događaj koji povećava učestalost ponašanja koje mu je prethodilo. Pozitivno označava pozitivan događaj koji slijedi nakon ponašanja, a negativno negativan događaj. Jednostavno, zar ne? Evo jednog dvostrukog primjera. Zamislite situaciju da «školski nasilnik» maltretira nekoga tražeći novac, te da mu ta osoba da novac. Tu je nasilnikovo ponašanje potkrijepljeno pozitivno, i vjerojatno će se nastaviti tako ponašati. Ponašanje žrtve je negativno potkrijepljeno, jer je ona prekinula neugodnu situaciju zlostavljanja davanjem novca, pa će se ona vjerojatno sljedeći put možda čak i dati prije novac nasilniku, da bi izbjegla zlostavljanje.
Jeste shvatili? Nadam se... A sada, o kazni. Za razliku od negativnog potkrepljenja, kazna ne POVEĆAVA, nego SMANJUJE vjerojatnost reakcija koje su joj prethodile, ali ne dovodi do učenja novih reakcija. A što se tiče fizičke kazne, poznata je izreka «Batina je iz raja izašla». E pa evo zašto to baš i nije tako.
Točno je da kazna može biti jako uspješna u uklanjanju neželjenog ponašanja. No kažnjavanje(posebno fizičko), može imati brojne neželjene poslijedice:
1.Kažnjavanje ne dovodi do zaboravljanja neželjenog ponašanja, ono je samo privremeno potisnuto i ponovno se može javiti nakon što uklonimo prijetnju kaznom.
2.Fizički kažnjavano dijete može pomisliti da je to dobar način za mijenjanje tuđeg ponašanja, pa će i ono pokušavati mijenjati ponašanje drugih na taj način, a to može imati brojne poslijedice na život djeteta.(kao npr. ponašanje u školi!!!)
3.Dijete kojega se fizički kažnjava uči i «tehniku» agresivnog ponašanja – kako se može tući.(u kombinaciji s prethodnim, može ostaviti ozbiljne poslijedice na ponašanje prema drugima)
4.Fizička kazna izaziva negativne osjećaje(kao što je strah!!!). Takvi osjećaji vrlo lako se mogu povezati s osobama koje provode kažnjavanje, kao i s mjestom gdje se provodi kazna, a i s predmetom kažnjavanja, ako on postoji.
5.FIZIČKA KAZNA NE POKAZUJE DJETETU KAKO SE PONAŠATI.
Zbog svih ovih razloga, većina psihologa smatra da treba izbjegavati fizičko kažnjavanje.Ukoliko je potrebno primijeniti kaznu, bolje da ona ne bude fizička,te da se u odgoju kombinira s nagradama.
Nadam se da je ovo bilo dovoljno razumljivo, a i zanimljivo. Ljudi trebaju shvatiti da fizička kazna može zaista imati vrlo negativne posljedice na djetetov život. To jednostavno nije način suočavanja s problemima, već način na koji ih se izbjegava! Ono, «ako me ne budeš slušao, nalupat ću te jer sam jači od tebe, i zato ti je bolje da to učiniš»... Mislite li zaista da se tako treba odnositi prema djeci? Znam da ponekad mogu biti zaista naporni, ali ne možemo iskaljivati svoj bijes nasiljem. Upravo fizička kazna, ako se koristi u velikim količinama i kao sastavan dio odgoja, može biti odgovorna za nečije cjeloukupno ponašanje, za njegov odnos prema drugima, pogotovo u školi. I onda se nemojte čudit kad se vaše dijete potuče s nekim u školi, kad saznate da maltretira druge, jer je to dijete naučilo od vas, vi ste mu to pokazali, vi ste mu kao roditelj dali do znanja da je to pravi način rješavanja problema, samo isprebijaš nekoga, i on ti više neće ništa... Pa zar bi tako trebalo funkcionirati naše društvo? Mislim da fizička kazna ponekad može prerasti u zlostavljanje, od strane roditelja, a sve je možda počelo zato što svi misle da je dobro kad tučete djecu, to je odgoj, pa bože moj, ma to je normalno, naravno, pribit nekoga od 5-6 godina, ma nikakav problem. Pa kakvi ste to vi ljudi kad to radite, pitam vas ja sad? Zar je to stvarno jedini način? Nema drugog? E, pa onda se nemojte čudit kad čujete na dnevniku ili pročitate u crnoj kronici ono, sad već i uobičajno: «muž pretukao trudnu ženu na smrt», ili :»vraćajući se doma pijan, muž u napadu bijesa upucao ženu i dijete, a zatim i sebe», ili možda(ovoga se sjećam): «majka ubila bebu, u napadu bijesa(jer dijete nije prestajalo plakati!!!!!) udrila joj je glavom o zid, roditelji su zaprepašteni»... Pogledajte malo crnu kroniku, naći ćete ovakvih slučajeva na tone... Dobro, ne tvrdim ja da je ovakvo ponašanje uvijek uzrokovano fizičkim kažnjavanjem, ali može biti tako. Tu se, naravno, mozda radi i o fizičkom zlostavljanju, ali nekad ljudi ne znaju gdje je granica... Pa evo vam pomoći: Nema granice! Svaki put kad istučete dijete, povećavate mogućnost da ono postane frustrirano, iskompleksirano i da se tako odnosi prema drugima. Mi, da, mi, ljudi, mi odlučujemo kakav će ovaj svijet biti, mi svojim ponašanjem određujemo njegovu budućnost, njegovu sudbinu... Ako mislite da se svijet treba promijeniti, nemojte samo to govoriti. Učinite to. Učinite to bar kao pojedinac. Nemojte govoriti da ima puno nasilja i da je to loše, a s druge strane fizički kažnjavati svoje dijete. Uvijek postoji alternativa, a za ovo sigurno postoji bolji način. Izbjegavajte nasilje, učinite nešto drugo, ako ne znate kako odgajati dijete, ima dosta literature o tome, pronađite neke smjernice, ali nemojte upotrebljavati fizičku kaznu... Znam sta sad misle roditelji, «lako tebi reći, vidjet cemo kad budes ima svoju djecu». Pa, nadam se da ću ih imati, a i nadam se da neću koristiti nasilje. Nitko ne zna budućnost, ali sami je stvaramo. Nemojte stvarati budućnost koju ne želite vidjeti. Kada nešto činite, budite svjesni da to može ostaviti poslijedice na budućnost, i zato,bolje da su poslijedice pozitivne. Ono što vaše dijete nauči od vas, prenijet će svojoj djeci. Zato, naučite ga dobro, da bi se sa radošću, a ne sa tugom, ono moglo sjećati vas i vaših postupaka. Nemojte tući dijete. Shvatite ga, razgovarajte s njim, koristite kazne(ne fizičku!!!) u kombinaciji s nagradom, učinite ono što možete da mu pomognete stvoriti što bolju budućnost. Ovo je za sve sadašnje i buduće roditelje: Jednostavno, budite dobri roditelji, i ispravite ono što vidite da nije bilo dobro u vašem odgoju... Nemojte ponavljati iste pogreške, učite iz njih!Neka vas se djeca i unuci sjećaju puni zahvalnosti, ne gorčine.....
Post je objavljen 24.07.2006. u 11:20 sati.