Dogovor je takav, ako zeli imati mira, biti sam, raditi sto god, nema problema, jedino mi treba to reci.
Bilo kako. E, ja idem doma. Htio bi nesto (ne) raditi sam, bez tebe.
Koliko god mi to, mozda, ne pasalo, bolje se osjecam nego ako mi kaze; moram doma nest pa dodjem, pa mi se javi za par sati i kaze, znas ipak cu ostat doma nekaj ...
Najgore od svega je to da se ponasa cudno (da ne kazem cudesno-to je ipak njegova rijec) i znam da se nesto sprema. Nervozna sam i prije nego sto krene i onda kad dobijem tu poruku da se ne vraca, znam da sam takvo sto ocekivala, ali se osjecam lose i neopisivo ljuto, jer znam da je on to znao prije mene i nije mi rekao, ne na vrijeme. Ne u lice.
Svima nam treba neko vrijeme koje provodimo od voljene osobe. To je prirodno i zdravo. Zasto on ne razumije da ima puno pravo na to i da mi to moze reci (da bi on slobodno vrijeme)?
Ne bih voljela da netko (pri tom sad mislim na njega) misli da mora uvijek biti blizu. Pa ne zelim ga uvijek blizu. Naravno da volim biti s njim, ali ne u svakom trenutku. Naravno da ako su mi frendovi na moru da cu biti sama kad ga nema, ali to je uzitak ako se pripremis na to. Sto ima lose u kupanju u mlakoj vodi kad je vani +40, sa sladoledom i dobrom knjigom? Nista ako nisi zivcan jer ne vjerujes da te dragi ne prihvaca kao normalnu osobu.
Kako da se opustim i uzivam u sebi kad dobivam o sebi krivu sliku? Nervozna ne mogu uzivati. Zasto nema povjerenja u meni, cime sam to prouzrocila?
Post je objavljen 24.07.2006. u 08:52 sati.