Šest ujutro. Vrućina se lagano budi.
-Ajmo,mala, buđenje. Idemo!
-A? Kaj? Kam?
-Diži se. Ajde. Idemo u Osijek. Nećemo stići ako se budeš još dva sata razvlačila po krevetu.
-Uh! Osijek?
Mužić me povlači za ruku i vuče van iz kreveta.
Obukla sam se na brzinu. Uhvatila četkicu za zube. Vežem kist jer to uopće ne liči ni približno na rep i sva sretna trčim u auto.
-Sretna si mi, a?
-Joj, jesam. Ali, nekak me strah.
-Čega?
-A ne znam. Nečega. Ovo je ko vremenska kapsula koja me vraća unatrag nekoliko godina.
Ravnica. Polja. Sunce se lagano diže. Ne, ne može ovo nitko platiti. Slavonija. Moja Slavonija.
Vozimo se lagano. Više nisi ni siguran kuda moraš skrenuti. Kaj je moguće da čovjek zaboravi tako brzo? Prolazimo kraj naših prošlih života. I onda me presječe. Tuga koju sam osjetila bila je nemjerljiva u bilo kojim mjernim jedinicama. Prolazim kraj svog studentskog stana i sjetim se svoje drage Audrey. Roleta je bila spuštena. U tom stanu ona više ne živi. Sjetim se svih naših učenja, bundeve koja pada sa sedmog kata, naših pijanstava, naših riba, palačinki, sušenih banana, alarma u srednjevjekovnom liftu i mog psovanja „finoj“ teti u neko gluho doba noći… Bemu, mala moja, jesmo stare. Koliko je već prošlo? I znam, dok ovo čitaš, da se smiješ. Znam da i tebi pomalo nedostaje tvoj sobičak i stolnjak s medama na radnom stolu. Televizor koji se smio gasiti samo na daljinskom, brdo skripti, knjiga, cd-ova, medvjeda koji je smrdio luđački na cigarete onoga jutra prije kolokvija. Znam da se sjećaš i našeg snimanja, urlanja: juuuuhuuuu!, čarapa na rukama dok igramo tenis i tvog zaletavanja u zid kada si mi demonstrirala poznavanje borilačkih vještina. Ona drveća, koje smo svako morale pijane dotaknuti na putu do Sounda, još su uvijek tamo. Naše „premile“ breze. Huh, i to je gotovo, a? Sve dobro i loše.
Obavili smo sve što smo trebali i otišli na kavu. Drava je tekla kao da joj prolaznost vremena ne znači ama baš ništa. Ja sam sjedila i osjećala kao da mi je na leđa netko stavio kuću. Ma, kaj kuću, cijelo naselje.
-Jesi popila? Idemo?
-Ne. Ja ne idem.
-Daj, nemoj me zezat. Idemo. Nismo još ni pola toga obavili.
-Ja ne idem, jesi me čuo?
-Nemoj me zezat! Idemo.
-Ne želim ići, čuješ me? Ja ću ostati ovdje. Ne mrdam ni milimetar. Ustajem se samo ako mi obećaš da se ne vraćamo u Zagreb. Ako mi kažeš da i dalje radimo u Osijeku, da nam je u stanu i dalje vruće i da bojler zeza i da se ništa nije promijenilo. Ako mi to ne možeš reći, ja ne idem.
-Znao sam. Opet scene. Ajde. Čim uđemo u Zagreb…zaboravit ćeš na ovo.
Znala sam da neću. Bilo mi je teško, iako nisam bila nesretna onoga dana kada smo odlazili iz Osijeka zauvijek.
Ne znam na kaj sam se više rastužila. Jesu li to bila dobro poznata mjesta koja se u meni probudila sva ona sjećanja? Možda fotke na laptopu svih ljudi s kojima sam radila i nakon čega sam shvatila da ih vjerojatno više nikada u životu neću vidjeti? Je li to bila tuga koju osjetiš jer znaš da se taj period života više nikada neće ponoviti? Ne znam. Pokušavam to definirati i ovaj trenutak, ali ne uspijevam.
Ustala sam se i polagano se vukla za mužem. Sjela sam u auto, nabila šiltericu na glavu, stavila cvike i uzela knjigu u ruke. Nisam htjela vidjeti više ni jedan detalj toga grada. Čovjek se na razne načine miri s gubicima. Ovo je bio moj način.
Sada sam tu. Sjedim u stanu i ako malo pomaknem glavu vidjet ću Sljeme. Zato to neću učiniti. Napisati ću ovaj post do kraja, zakeljiti ga na blog, nasloniti se u stolicu, zatvoriti oči i vidjeti beskonačnu ravnicu, cestu koja vodi za Vukovar i oznaku: MINE! Znam da ovo zadnje i nije neki lijepi segment sjećanja, ali to je Slavonija. Onakva kakvu je ja pamtim.
Post je objavljen 23.07.2006. u 20:50 sati.