Jutros sam se dokotrljao. Ništa ne znam. Još se nisam raspakovao. Bašta mi je uvela. Bio sam do prodavnice i banke. Saplićem se na svakom koraku.
Zaboravio sam da hodam po ravnom. Od šatora do centra okupljanja ("kuhinje") je bilo skoro deset metara denivelacije. Uzbrdo u mati nikenen stilu (uz dahtanje), nizbrdo se i govno kotrlja, za dalja putovanja: kosi smuk, skokovi u vis i u dalj, stiplčez preko škrapiju.
Šator je naravno bio na nizbrdici. Svake noći bih se budio, prepinjao iz donje u gornju polovinu, zaspao, otklizao, budio, start again. Podmetnuću večeras nekoliko dasaka pod uzglavlje kreveta, pa ću svaki dan vaditi po jednu, sve do konačnog povratka u horizontalu (jer horizontala je normala).
Saću putem grada. Pokušaću da zamenim onu adsl spravu edabi u sparini doma svog pročitao blogove i vesti i ne znam šta. Spakovaću da ponesem: toalet papir, litaripo vode, kišnu kabanicu. Baterijsku lampu, perorez, elastični zavoj, par bonžita.
Odsadapanadalje:
- Ne pišaj gdegod stigneš.
- Ne jedi sa zemlje.
- Ne hodaj sredinom ulice.
- Ne javljaj je svakome na koga naiđeš.