Razgovarala san s prijateljem. Onako, o faksu, poslovima i sličnim stvarima. Ja san rekla šta mislin upisat, a on je reka da je on već prije srednje zna da neće na faks, nego nastaviti obiteljski posao. Ili nastaviti nogometnu karijeru. I onda, kad san došla kući, malo san se zamislila.
Samo po sebi nametnulo mi se pitanje: Stvar li osjećaj sigurnosti komfort ili nakon izvjesnog vremena prelazi u monotoniju? Povlačeći paralelu sa prijateljevim slučajem i zanemarujući nogometnu opciju, zapitala san se gubi li život na zanimljivosti zbog već unaprijed isplanirane karijere. Gubi li se neizvjesnost i napetost upravo zbog te sigurnosti i saznanja da te posao čeka bez (dobro, ovo sad nije potpuno točno i nisan baš upućena u te stvari pa ne mogu sa sigurnošću reći) pretjerane brige i truda? Jesmo li u ovom slučaju oštećeni mi koji ćemo uložiti dvostruko veći trud kako bismo osigurali sebi posao, točnije budućnost(što u biti i nije sigurno jer završeni fakultet ni u kom slučaju nije jamstvo za dobivanje posla), ali i postali bogatiji za osjećaj da je sve što smo postigli plod isključivo našeg truda, ili druga strana koja nije morala osjećati strah od neuspjeha,ali im je situacija kao takva oduzela osjećaj zadovoljstva samim sobom zbog uloženog truda koji se u konačnici isplatio. Isto tako, čini mi se da suprotna strana gubi na izboru posla jer završeni faks pruža različite varijacije za daljnje napredovanje.Jesu li prednosti i mane u ovom slučaju izjednačene?
Pitam se…
Post je objavljen 21.07.2006. u 14:05 sati.