Ponekad mi dođe da pišem, ali neznam što.
Ali želim pisati,kao da me to smiruje, Iako neznam što uopče želim napisati, ipak pišem. Bez razloga, bez teme. MOŽDA JE TO ZBOG TEBE...
Ponekad mi dođe da zaplačem, bez razloga.
Samo dođe, kao vjetor po ljeti,kao kiša u proljeće, kao snjeg zimi. I tada plačem, sama-bez razloga. Tražim razlog i izgovor svome plaču. Jer neznam od sreče ili tuge plačem. Kao da nešto želi suzama izači iz mene i tako zauvjek nestati,iz mojih osječaja,iz srca,iz očiju, jednostavno nestati. Ali ponovo se vrača i opet plačem bez razloga,... MOŽDA ZBOG TEBE...
Ponekad mi dođe da nestanem iz ovoga svijeta. Jer imam osječaj da svima smetam. Kako bi bilo da me nema? Kolko bi bilo sretnijih ljudi? Koliko bi bilo tužnijih ljudi? Neznam. Dali bi svijet bio drugačiji bez mene? Ili bi sve ostalo isto? Ali taj osječaj dođe kada sam sama,kada sam povrijeđena. MOŽDA ZBOG TEBE... Ponekad mi dođe da zapjevam, da pjesmom pokažem svoje osječaje,svoju tugu,svoju sreču. Poželim zapjevati da to cijeli svijet čuje, ali šutim, držim svoje osječaje u sebi, čvrsto vežem osječaje uz sebe da ne izađu iz mene. Iako ne uspijem, tada zapjeva u sebi, tiho, polagano, šapčući kao da šapučem tebi anđele moj. MOŽDA JE TO ZBOG TEBE....
Ponekad te želim mrziti. Neznam zašto?! Kao da si ti jedino zlo u mom životu, jedini uljez. Ali razmišljam i sjetim se : "Ti si jedini kojega volim i kojega trebam, samo ti... "
TO JE SIGURNO ZBOG MENE....
Post je objavljen 20.07.2006. u 23:17 sati.