Često posjećujem kafić u kojem se postavljaju izložbe anonimnih slikara. To su uglavnom samouki studenti koji povremeno izvjese svoje ogavne radove po zidovima. Njihova ulja, gvaševi i pasteli izgledaju kao nekakva perverzna trash dekoracija. Nakon nekog vremena sam shvatio da je taj kafić ustvari leglo pederluka gdje zalaze ušlagirani buzuranti s fakulteta za švelje, najčešće okruženi skupinama zgodnih studentica. Pokušao sam imitirati njihov izgovor u visokim oktavama kako bih privukao pažnju studentica, ali samo sam uspio proizvesti nekakav užasan zvuk mutiranog bika koji im se nije svidio. Vlasnik kafića je stariji feminizirani homić s konjskim repićem koji mu proviruje ispod šilterice. Veoma je ugodan za razgovor, ali znam da je ta servilnost himbena jer samo mašta o tome kako bi mi uvalio kurac u zahodu dok se saginjem po podmetnutu novčanicu od 100 kuna.
- Bokić.
- Bok. Daj mi mali machiatto.
- Kaj si danas na malom?
Uz zluradi osmijeh mi donosi napitak dok njiše kukovima u slalomskom ritmu između stolova. Dani i izložbe se izmjenjuju, provodim ih u samoći razmišljajući o tome zašto se nitko ne želi družiti sa mnom. Možda im smetaju moje dlake na prsima koje tako rado pokazujem? Ili tetovaža JNA na podlaktici s potpisom Branka? Ne znam, ali čvrsto sam odlučio da nešto moram promijeniti ako želim privući pažnju mnogobrojnih ženskica i biti in. Nabavio sam letke kozmetičkih salona i časopise za modernog muškarca gdje sam vidio da prvo treba odstraniti sve dlake, čak i one oko šupka. To mi je bilo preradikalno pa sam za početak kupio CD od Pet Shop Boysa koji glasno slušam u automobilu. Boli me kurac neka svi misle da sam peder, ali barem sam ostvario prvi korak prema društvenoj depilaciji suvremenog muškarca.
Post je objavljen 20.07.2006. u 09:00 sati.