Marketing
Lose...
“…Na obalu rijeke Piedre sjela sam I plakala. Legenda kaze da sve sto padne u ovu rijeku –lisce,kukci,pticja pera- pretvori u kamenje njenog korita. O,kamo srece kad bih ja mogla iscupati svoje srce iz grudiju I baciti ga u bujicu, pa nebi bilo vise boli,ni ceznje,ni uspomena. Na obalu rijeke Piedre sjela sam I plakala. Zima je bila ostra I osjecala sam kako mi ledene suze klize niz lice,da bi se potom pomijesale s ledenom vodom koja je protjecala predamnom.Negdje se ova rijeka sjedinjuje s drugom, sve dok se-daleko od mojih ociju I mog srca-sve te vode ne uliju u more. Neka moje suze teku sto dalje,da moja ljubav nikada ne sazna da sam plakala za njim.Neka samo teku sto dalje,pa cu jednom I zaboraviti rijeku Piedru,samostan,maglu I puteve kojima smo zajedno prosli.Zaboravit cu ceste,planine I poljane mojih snova-snova koji su bili moji,a ja ih nisam poznavala.Ja se sjecam mog magicnog trenutka,onog casa u kojem jedno ”da” ili jedno “ne” moze izmijeniti cijeli nas zivot. Cini se kao da je bilo tako davno,a -ipak- prosla je tek sedmica dana otkako sam ponovno pronasla mog voljenog I izgubila ga. Na obali rijeke Piedre napisah ovu pricu. Ruke su mi se ledile,noge trnule od polozaja u kojem sam sjedila,a ja sam ceznula za odmorom.
–Pokusaj zivjeti. Sjecanja su za starije- rekao je on.
Mozda nas ljubav postara prije vremena I pomladi kad je mladost vec iza nas.
Ali kako se ne sjecati tih trenutaka?Zato sam I pisala,da bih tugu pretvorila u ceznju,a samocu u uspomene. Da bih,nakon sto je ispricam sama sebi mogla zavitlati ovu pricu u rijeku -tako mi je savjetovala zena koja mi je pruzila utociste. Tada ce -podsjecam se rijeci jedne svetice-voda izbrisati sto je vatra ispisala.
Sve su ljubavne price jednake…”
Ovu sam knjigu citala vec davno…ali nikada nisam mislila da cu pronaci sebe samu u njoj jednoga dana…isam je shvacala ali sada to shvacam svakim svojim postupkom sve vise…
Na obalu hladne studene vode iza moje kuce sjela sam I plakala. O,kamo srece kad bih mogla iscupati svoje srce iz grudiju I baciti ga u bujicu,pa nebi bilo vise boli,ni ceznje,ni uspomena.Na obali ledene vode cesto sam sjela I plakala. Sjecam se jednom,bila je zima I bilo je hladno,bila je vecer,I osjecala sam kako mi ledene suze klize niz lice,da bi se potom pomijesale s ledenom vodom koja je protjecala predamnom.Negdje se ova voda sjedinjuje sa rijekom,ona s drugom,sve dok se.-daleko od mojih ociju I mog srca-sve te vode ne uliju u more.Neka moje suze teku sto dalje,da moja ljubav nikada ne sazna da sam plakala za njim. Neka teku sto dalje,pa cu jednom I zaboraviti na tu vodu,sva ta mjesta,drveca koja su cuvala nase tajne I ovu prokletu dolinu.Zaboravit cu ceste kojima smo skupa hodali,planine I poljane mojih snova-snova koji su bili moji a ja ih nisam poznavala. I odavde pocinje moja prica…Eh,kad bi on znao koliko puta sam se ustala I razmisljala o njemu,koliko sam puta u snijegu kad smo se posvadjali znala ispisati ledenom rukom nasa imena pod tankim narancastim svjetlom da ga nebi izgubila slucajno…Koliko sam puta drhtala nad njime kad je bilo lose…a kako mi se vratilo…meni treba da me netko voli…Sve mi ne ide…opet stare rane…a I nove…Eto,neki dan sam umalo izgubila blisku I voljenu osobu,tocnije baku…Znate li kakav je osjecaj kada vidite otvorene vec polumrtve oci I osjecate da se jedan vama neopisivo vazan zivot gasi u nemocnim rukama…I obuzme vas ocaj,panika,bijes…I onda se opet vrati naglo u zivot…Plakala sam danima…evo,danas sam bila kod nje u bolnici,I nisam mogla dugo razgovarati sa njome…Nisam…Ne znam kaj da kazem vise…Eto,opet odlazim,sutra u 3 sata popodne putujem u Svicarsku I ne znam kad se vracam,ali pisat cu blog od tamo…nista…volim vas…disite za mene…pusa
Eto a sada zelim nekoga a taj mene ne...cekam ga ima a on se dvoumi...
Post je objavljen 19.07.2006. u 22:35 sati.