Alizée je nakon razgovora ugasila mobitel, izvadila karticu te stavila na stol sve, potom otišla u svoju kuhinju te uzela upaljač. Njezina kuća bila je vrlo stara i raspada se. To je bila izribano bijela montažna kučica sa tri prostorije blizu obale ali u zapuštenom dijelu; dnevna soba sa kuhinjom, spavaća soba i WC. Zidovi su bili napravljeni od drveta, a između tih dasaka i poderanih prljavo žuto-bijelih tapeta može se čak zaviriti; kako van, tako i unutra. Stvari su bile užasne, ono što je bilo staro bilo je također drveno i u raspadu, a ono što je bilo novo bilo je od najjeftinije plastike. Tepisi su odavno bili izbačeni iz ove kuće, a svaki korak je bio popraćen glasnom škripom na podu.
Upaljačem je uništila jednu polovicu kartice te ju takvu položila na pod. Uzela je jedinu od čaša te ju bacila i razbila o vrata, a nakon toga uzela bocu s alkoholom
Nadam se da je ovo pametno pomislila je i kleknula na pod i legla na komadiće stakla ispijajući alkohol. Nakon samo pet minuta već se čula policijska sirena, a kroz pukotine njezine kuće su se naizmjenično probijala crvena i plava svijetla, a ona, pošto se nije na vrijeme napila, odlučila se praviti da spava i da već je duže na podu.
-Alizée! –viknuo je stariji glas izvana. Oko pet do šest policijskih automobila okružili su njezinu kuću u krug koliko je to bilo moguće zbog šumice u kojoj živi.
Ovdje su shvatila je.
-Znamo da si unutra! Izađi van!- nastavio je vikati, no ona je šutjela –Ako ti ne izađeš, mi ćemo ući!
-A da se požuriš? –rekla je vrlo tiho kad joj je sve to počelo ići već na živce. Alizée je pomislila da bi ovo moglo biti presumnjivo… Moram osmisliti još neki detalj!
Shvativši da ona ne namjerava odgovarati, ako je uopće unutra, glavni policajac je poslao dva specijalca da otvore vrata. Kad su ih otvorili vidjeli su kako Alizee bljuje pred sobom.
-Mislim da i nije tako velika opasnost pred nama… -komentirao je jedan od specijalaca, dok se drugi zgražao. Ipak, stavili su joj lisice te je podigli, pretražili i odveli u policijski auto.
Glavni policajac joj je počeo govoriti već odavno uvježbani govor-Osumnjičen ste za podvalu eksplozije, svaka vaša izjava može… -no Alizée ga je prekinula:
-Daj zašuti! Nisam ništa napravila! Kad se otkrije, potrudit ću se da ti se nekako osvetim!
-Ovo ulazi u zapisnik! –nasmiješio joj se policajac.
Alizée je prvo ogorčeno zašutjela, ali je ipak na kraju shvatila da bi ovako moglo biti još bolje… Sjedila na zadnjem sjedištu policijskog automobila sa jednim od tri policajaca, ostala dva su sjedila naprijed.
-Gdje me vodite? –upitala je Alizee na što joj je policajac na suvozačkom mjestu odgovorio:
-U policijsku postaju!
-A za što sam ja to optužena?
-Za podvalu eksplozije?
-Ne znam o čemu pričate! –Alizée se trudila neuvjerljivo izvuči.
-Čuvajte riječi za sudca!
-Samo znajte, ovo neće proći samo tako lako! Nakon ovoga će te gorjeti u paklu!…
Vožnja je potrajala dvadesetak minuta, a policajci su izludili zbog nje. Dok su ulazili u lokalnu malu policijsku postaju, držali su je za ruke i bez milosti ju vukli, kao da se ona pokušava otrgnuti, zapravo nije ništa više pokušavala, jednostavno se prepustila.
-Čekat ćeš ovdje dok ne dođe ispitivač! –izderao se policajac na nju zaključavši ju iza rešetaka, točnije, bila je u pritvoru. Sobica je bila stvarno mala, ali barem uredna. Zidovi cijele postaje su bili plavo-zelene boje, tako i privremeni pritvori poput onog u kojem je boravila i Alizée. Ipak, osim što je sve bilo vrlo uredno, bilo je i vrlo siromašno. Hodnici su bili prazni, a sobice za zatvorenike čak nisu imale ni umivaonik…
U svom privremenom boravištu Alizée je živčano šetala uokolo…
-Samo da sve ovo po planu prođe dobro! –prošaptala je sama sebi.