Zašto se predsjednici ne bore u ratu?
Zašto uvijek šalju siromašne?
To bi bio doslovni prijevod stihova S.O.A.D.-a. Ne mogu shvatiti zašto je od pamtivijeka u čovjeka izražena ta želja za vlašću i moći, želja da bude iznad svih i da svima zapovijeda. Najlakše ja reći „Idemo u rat!“, „Idemo osvojiti i pripojiti sebi nešto tuđe!“. Još ako se to upakira u omot domoljublja i moralnosti, ne trebam se uopće pitati kako to da jedan čovjek vlada milijunima. Svatko tko zna iole smisleno govoriti i zapakovati svoj govor u omot legitimnosti može biti vođa, jer ovce moraju imati pastira. Samo je pitanje hoće li taj pastir biti dobar ili zao! U današnjem društvu se uvijek događa da izaberemo najgoreg, najpodlijeg te ga stavimo na pijadestal i dopustimo mu da nas vodi žedne preko vode! I onda se pitamo zašto srljamo u propast. Ako ovako nastavimo, brzo ćemo dotaknuti dno. Tek ćemo se onda zapitati zašto nam je sve to trebalo i kako smo dopustili da nas nekolicina ljudi dovede do toga. Ali, tada će biti kasno. Ovih dana je posebno aktualno pitanje Libanona i svakodnevnih napada na njegove stanovnike. Svi predsjednici žele to riješiti dogovorom. Ali, dok se oni dogovaraju po domjencima i bogatim večerama, siromašni ljudi gladuju i pokapaju svoje bližnje. Ne mogu shvatiti to! Zašto jednostavno svi okreću glavu od tuđe nesreće, pa to se može opet i nama dogoditi! Ili smo već zaboravili Domovinski rat?
Post je objavljen 19.07.2006. u 18:02 sati.