Kažu da je pristojnije znati odnosno moći prešutjeti ili pretrpjeti nečiju uvredu.
On je rekao : Ko tebe kamenom ti njega kruhom.
On je također rekao: Kad vas udare u lijevi obraz vi okrenite i desni.
Trudim se tako živjeti.
Ali...
Što kada ste okruženi ljudima koji govore jedno, a misle drugo?
Koji ne govore kad ih nešto smeta, koji šute, koji ne žele reći da li ih zapravo išta smeta?
Budući da mi je intuicija jača strana osjećam da nešto nije u redu. Zapravo znam što ne štima. Nekad prije polomila bi se da u sličnoj životnoj situaciji promijenim to što te ljude smeta. U trenutnoj situaciji mi je posve svejedno. Ako im bilo kaj smeta neka to kažu jasno i glasno. Zašto bi ja morala čitati između redova i prilagođavati se? Pa nemam ja više dvadeset godina (nažalost)! Ne, to ne znači da ja provodim bilo kakvu samovolju ili ne daj Bože zlovolju. Jednostavno sam nakon izvjesnog vremena prestala „upakiravat“ ono što govorim, mislim ili želim. Kako mi je, tako mi je. Što mislim to i kažem. Znam da me zbog toga bije glas „opake žene“ ili kak bi Franc rekel „žena zmaj“ ali mislim da je svakako zdravije i iskrenije biti otvoren nego prijetvoran, dvoličan. Ne volim ljude koji se ne znaju posvadit. Koji glume patnike i „padaju u nesvijest“ kad im kažete neku „surovu“ istinu kao npr: trebalo bi pospremit stan ili u stanu smrdi po cigaretama. Oni vam tada neće reči: Čuja mala, ak ti ne paše idi kud hoćeš!...šutjeti će i glumiti uvređenu stranu.
I kaj onda?
Trebala bi ih žalit i osjećat krivnju kaj sam rekla ono kaj mislim?
Nikako.
Dapače, umjesto krivnje osjećam olakšanje.
A vi me sada spalite na lomači....
...ak se osudite.
Post je objavljen 19.07.2006. u 08:27 sati.